Kamešnica, 25. srpnja 2014.

 

Planinarski pohod na Kamešnicu

 

Desetak posljednjih dana otkako smo već u Livnu pogled nam je zastajao na planini Kamešnici. Doimala se posebnom, iako nismo baš previše upoznati s njezinim specifičnostima. U dogovoru s fra Franjom Vrgočem nas sedmorica, od dvanaest novaka, zaljubljenika u prirodu (fra Josip Jazvić, fra Dario Matanović, fra Nikola Matošević, fra Robert Kepić, fra Fabio Badrov, fra Oliver Livančić i moja malenkost), odlučili smo se suočiti s njezinim proplancima i vrhovima. Cilj nam je bio uspeti se na najviši vrh, na Konja (1856 metara nad morem) i vidjeti prirodna bogatstva ove planine. Svoj pohod započeli smo u prijepodnevnim satima u malom selu Podgradini koje se nalazi na nadmorskoj visini od 734 m u podnožju Kamešnice.

Na samom početku staze prolazi se kroz nisko raslinje i grmlje, a zatim se ulazi u gustu bukovu šumu u kojoj je i takozvano Studeno vrilo s iznimno hladnom vodom. Lagano hodeći, stigli smo i do odmorišta Pešino vrilo gdje smo malo predahnuli i okrijepili se za dalji hod. Nedaleko od vode, 2007. godine, sagrađena je planinarska kuća na inicijativu Planinarskog društva Kamešnica iz Livna. Otvorena je za sve posjetitelje – izletnike, planinare i druge dobronamjernike. Nakon pauze nastavili smo dalje te smo nakon kraćeg vremena izbili iz bukove šume na Golu kosu. Dah je zastao. Pogled se pružio do planina Tušnice, Cincara, Velike Golije i Dinare, Buško jezero i Livanjsko polje kao da su bili na dlanu s okolnim selima i gradom. Gola je kosa, kao i čitava Kamešnica, raj za ljubitelje i skupljače ljekovita bilja. Na ovoj se planini naime sudaraju kontinentalna i mediteranska klima. To je pogodovalo da svoje stanište ovdje pronađu brojne biljne vrste (mnoge su i endemične) počevši od hajdučke trave i žutog kantariona kojih ima i po dvije-tri vrste, zatim trave ive, vranilovke i vrička, gorske metvice, divljeg karanfila i majčine dušice pa sve do brojnih vrsta iz porodice zvončika.

S Gole kose put skreće ulijevo i ulazi između stijenja u kružno udubljenje koje se u kraškom reljefu naziva ponikva. Osim ponikvi na Kamešnici su prisutne i druge geotektonske pojave poput zaravni, špilja, jama… Prošavši taj dio, došli smo do potpuno otvorena dijela planine koji se nastavio sve do Konja, najvišega vrha Kamešnice, a koji se pruža dalje sve do Vagnja.

Harmonija dalekih prirodnih prostranstava koju smo doživjeli na Konju jačala je u nama želju za ljepšim i boljim životom, želju za odgovornijim odnosom čovjeka prema prirodi. Kamešnica sa svojim Konjem i drugim specifičnostima ponudila nam je svoj neiskazani prirodni sklad koji nas je makar na nekoliko sati odnio iz umarajuće svakodnevice i užurbanosti i doveo u iskonsko stanje u kojemu mir i tišina govore za sebe.

Fra Antonio Baketarić