FRANJEVAČKI NAČIN EVANGELIZACIJE

 

Piše: fra Anđelko BARUN

 

Za proslavu 800.obljetnice Franjevačkog reda 2009., Generalna kurija OFM izdala je dokument: Poslani evangelizirati u župi u bratstvu i malenosti. Predgovor je napisao generalni ministar Reda José Rodríguez Carballo u kojem kaže: „Pitanje koje se ovdje nameće nije trebali ili ne prihvaćati župni pastoral, nego na koji ga način obavljati kao manja braća“. Očito je da se stav prema župnom pastoralu u našem Redu promijenio. Redovnici su u katoličkoj crkvi uvijek zazirali od župnog ambijenta jer se smatralo ne baš pogodnim mjestom za ostvarenje redovničkih kreposti. Papa Benedikt XIV. polovinom 18. st. čak je zabranio redovnicima rad na župama, osim ako za to nema neke posebne potrebe.

 

Prvi franjevci koji su dobili dopuštenje od pape da mogu organizirati župe i u njima ostati kao pastiri na misionarskom području, bili su franjevci misionari u Bosni početkom 14. st. U zemljama Latinske Amerike, franjevci su se orijentirali više na misijski rad otvorenijeg tipa, na putujuće propovijedanje među domorodačkim stanovništvom, ostavljajući drugima vođenje župa. Poslije Drugog svjetskog rata, zbog velike migracije stanovništva iz Europe u SAD, franjevci slijede svoje sunarodnjake i tako se osnivaju „personalne župe“. Ta će se praksa ponavljati kasnije u mnogim državama svijeta koje su imale veliku migraciju. U novije vrijeme, u misijama u Africi svi mjesni ordinariji dopuštaju franjevcima otvarati svoja bratstva pod uvjetom da prihvate brigu za koju župu.

 

Da bi se izašlo u susret potrebama Crkve, danas se povećava angažman franjevaca u župnom pastoralu. To je i u skladu s voljom sv. Franje koji je kazao: „Kleru smo poslani kao pomoć u spašavanju duša, da nadoknadimo ono čega oni imaju manje“ (2Č 146). U Našim Generalnim konstitucijama iz 1970. dopušta se franjevcima prihvaćati župe ondje gdje je moguće živjeti u duhu malenosti i bratstva. U današnjim se Konstitucijama samo na jednom mjestu spominje riječ „župa“, i to u čl. 84. koji određuje: „Gdje god braća bila i što god radila neka se nastoje posvetiti zadaći evangelizacije: kako u bratskoj zajednici kontemplativnim i pokorničkim životom te obavljanjem raznovrsnih poslova za bratstvo, tako u ljudskom društvu intelektualnim i materijalnim djelatnostima, vršenjem dušobrižničke službe u župama i u drugim crkvenim ustanovama...“ Time župe po prvi put u franjevačkom zakonodavstvu dobivaju izričitu legitimnost jer su predstavljene kao „jedan od mogućih načina franjevačkog apostolata“.

 

Prema, dakle, zakonodavstvu Reda nije više upitno može li se franjevac baviti župnim apostolatom, ali je itekako naglašeno da se i župni apostolat obavlja na franjevački način. U svim franjevačkim poslovima, pa tako i u vođenju župa, mora doći do izražaja život u bratstvu i malenosti. Stoga Generalne konstitucije određuju „da u preuzimanju župa... provincijalni ministar daje prednost onima u kojima bi bolje do izražaja došlo svjedočanstvo naše malenosti i bratstva“ (čl. 54, & 1).

 

U dokumentu Poslani evangelizirati naglašava se pet franjevačkih karakteristika župnog pastorala: 1. slušanje-svjedočenje Riječi (martyria), 2. slavljenje (liturgia), 3. zajedništvo (koinonia), 4. služenje (diakonia) i 5. misionarski polet (missio). Pogledajmo ukratko što to znači!

 

1. Franjevac na župi mora biti svjedok i služitelj Riječi. U pismu sv. Franje upućenom općem saboru braće, riječ Božju treba slušati s poštovanjem i sa stavom spremne poslušnosti. Potom je treba čuvati u srcu i na kraju je treba provesti u djelo. Franjevac i na župi mora nalaziti u riječi Božjoj „hranu za život, za molitvu i svakodnevni hod... nadahnuće za trajnu obnovu i za apostolsku kreativnost“. Hranjen riječju Božjom, franjevac osjeća na župi potrebu hraniti tom istom riječju braću i sestre pored sebe, prenositi riječju i životom ono što je sam čuo, vidio, razmatrao i na neki način dotaknuo. Franjevački pristup župi daje prednost evangelizaciji nad sakramentalnom i devocionalnom praksom, trudeći se da i ta područja postanu mjestom evangelizacije. Pod evangelizacijom podrazumijevamo takvo naviještanje evanđelja da se odatle rađa, razvija i raste vjera. Djelo evangelizacije jest apostolat koji ima za cilj evanđelje objaviti i učiniti da prodre u sve ljudske i socijalne stvarnosti. Franjevac na župi treba obratiti posebnu pozornost organiziranju različitih oblika naviještanja Riječi kao što su: biblijska formacija, pučke misije, vrijeme i mjesto iskustvenog susreta s Bogom, praksa osobnog duhovnog vodstva, korištenje različitih sredstava komunikacije, odgovarajuće kateheze organizirane po dobnim skupinama za sazrijevanje i produbljivanje vjere ne samo za djecu nego i za odrasle, promocija raznih susreta za produbljivanje dijaloga.

 

Važan je vid evangelizaciji i propovijedanje, homilija. U župi je redovito homilija glavni način susreta župljana s Božjom riječi. Stoga se homiliji treba posvetiti posebna pozornost. I u držanju homilije mora doći do izražaja franjevački način. Generalne konstitucije u čl. 101, & 2. određuju: „Službenici riječi i svi teolozi neka se najprije izobraze da mogu drugima dijeliti duh i život“.

 

Ukoliko želi da ga ljudi razumiju, propovjednik, prije svega, mora imati veliku privrženost slušateljima, mora biti istančan poznavatelj narodnog jezika i kulture, govoriti Božji jezik jezikom naroda. To je odlika franjevačkog propovijedanja.

 

Druga je odlika franjevačkog propovijedanja jednostavnost i unarođenost. Jednostavan govor, kratko i čisto izrečen, svi lako prihvaćaju i razumiju, jer na prirodan način pogađa ono bitno što se želi prenijeti. I određeni pučki oblik govora spada na karakteristiku franjevačkog izražavanja. To potvrđuju mnogi franjevački sveci koji su rado svoje propovijedi potkrepljivali primjerima, pričama, različitim iskustvima i događajima iz konkretnog života, što je izazivalo veliko zanimanje slušatelja.

 

Treća oznaka franjevačkog propovijedanja odnosi se na konkretni sadržaj. Sveti je Franjo propisao u Reguli: „Opominjem također i potičem ... braću da im u propovijedima što ih drže riječi budu prokušane i čiste... Neka...govore... kratkim govorom jer je Gospodin na zemlji kratko govorio“ (PP 9). Konstitucije to izražavaju ovim riječima: „... neka braća propovijedaju kratko, bistro i jasnim riječima o krepostima i manama današnjeg vremena“ (čl. 103, & 1). Sveti je Bernardin karakteristike franjevačke propovijedi sažeo u tri pridjeva: dobro, kratko i jasno. Povodeći se za potrebama i običajima vremena, često smo odstupali od zahtjeva za jednostavnošću, jasnoćom i kratkoćom svojih propovijedi. Danas ima zaista dosta razloga da tu zapovijed Regule doslovno shvatimo.

 

Propovijedanje, prema Generalnim konstitucijama, „neka proizlazi iz Svetog pisma, predaje Crkve i životne povezanosti potreba i položaja naroda“ (čl. 102, & 1). Prilagodljivost potrebama vremena te razvoju svijeta i društva ne znači povođenje za ukusom vremena u onome što ne valja, nego potreba onoga oblika koji će biti razumljiv suvremenim ljudima, tako da im služi na korist i popravak. U propovijedima se treba obazirati na znakove vremena, ali promatrane u svijetlu evanđelja.

 

Četvrta je odlika franjevačke propovijedi: govoriti s autoritetom. S autoritetom govori onaj tko evanđeosku poruku propovijeda životom, prije nego riječju. Kod njega jezik nije zapleten, jer nema razlike između onoga što živi i što govori. Sv. Bonaventura ističe da su tri stvari potrebne onome tko naviješta Božju riječ: „Prva je znanje koje postavlja pravila, druga je rječitost koja ih objašnjava, treća je život koji oboje potvrđuje. Naviještati Božju riječ bez znanja je opasno, bez rječitosti je beskorisno, a bez svjedočanstva života, koje krasi jedno i drugo, je nečasno“.

 

Generalne konstitucije čl. 103, & 2. određuju: „U vršenju propovjedničkog djela neka braća znaju da slušatelji radije slušaju svjedoke nego učitelje, a učitelje slušaju samo ako su i svjedoci; neka, dakle, ponajprije sami sebi propovijedaju“. To je bitno za učinkovitost propovijedanja. Jedan mi se naš fratar, već je davno pokojni, povjerio i kazao, kad je bio kapelan, uvjeren kako dobro propovijeda, upitao bi svijet poslije propovijedi: Kako sam danas propovijedao? Netko mu je na to kazao: „Ujače, dobro si propovijedao, još samo kad bismo vidjeli da to i radiš što propovijedaš!“ Zar je mogao dobiti jači šamar? Suvremeni svijet želi riječi provjeriti na djelu prije nego im povjeruje.

 

Navedimo i još jednu, šestu oznaku franjevačkog propovijedanja: kreativnost. Sveti je Franjo spajao riječi i pokrete, i ti su pokreti nekada zamjenjivali riječi jer su bili rječitiji od riječi. Jasno je da mi danas ne možemo ponavljati kod propovijedanja geste sv. Franje niti naših starih ujaka koji su za svoje vrijeme bili učinkoviti. Treba tražiti nove oblike pokreta kako bismo bolje ucijepili riječ Božju u naše vrijeme.

 

2. Druga karakteristika franjevačkog župnog pastorala je: Sa svim stvorenjima klanjati u duhu i istini (liturgia). Sv. Franjo živi otajstva Krista, prisutna i djelatna u liturgiji, tako da liturgija postaju središte njegova života. Prvenstvo Krista u životu, sv. Franjo doživljava u liturgiji. On je uvjeren da su evanđeoske riječi koje se propovijedaju „riječi Duha Svetoga“ te da „posjedovati duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje, predstavlja vrhunac za svakoga vjernika. Stoga stavlja na prvo mjesto duh molitve i pobožnosti, čemu sve vremenito treba služiti“ (PP 5,3). Franjina je evangelizacija životno i trajno povezana s euharistijom i molitvom. Kod Tome Čelanskog nalazimo zabilježene Franjine riječi: „Propovjednik najprije mora u samoj molitvi crpsti ono što će poslije iznositi u govorima. Prije nego što će izgovarati hladne riječi izvana, mora biti topao iznutra“ (2 Č 163). Za sv. Franju euharistija ima središnje mjesto. Stoga on traži da se u „mjestima gdje braća borave dnevno slavi samo jedna misa na kojoj bi sudjelovala sva braća. I današnje Konstitucije naglašavaju da konventualna misa treba biti centralni događaj dana u franjevačkom bratstvu na kojoj trebaju sudjelovati sva braća, pa i oni koji imaju obvezu celebrirati misu za puk u drugo vrijeme.

 

Franjevački se red danas definira: kontemplativno-bratstvo-u-poslanju, a to znači da je navještaj evanđelja poslanje Reda, i da su korijeni evangelizacije u kontemplaciji. Jedino srce koje je puno Boga može o njemu govoriti. Boraviti s Bogom predstavlja već evangelizaciju koju župa može ponuditi svojim vjernicima. Najbolja kateheza o euharistiji jest sama euharistija ukoliko se obavlja dostojanstveno. Papa Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Dies Domini 1998. napisao je: „Među brojnim aktivnostima neke župe niti jedna nije toliko životna i izgrađujuća za zajednicu kao nedjeljna proslava dana Gospodnjeg i njegova euharistija.“

 

Bitno je za franjevačku način evangelizacije povezati liturgiju i život. Župa bi trebala postati „vježbaonica“ u kojoj se uči prelaziti od liturgije u svakodnevni život ljudi, tako da se vjernici, preobraženi slavljem, osjećaju potaknuti na uspostavljanje Božjeg kraljevstva u stvarnostima u koje su svakodnevno uključeni.

 

Najvažnije pastoralno djelovanje franjevaca na župi bez sumnje je duhovnost. Svaki pastoralni program i svako djelovanje u evangelizaciji, koje je odvojeno od primata duhovnosti i bogoštovlja, bilo bi osuđeno na propast. Pučke pobožnosti nastaju iz želje da puk svoju vjeru proživljuje i veliča na način prilagođen vlastitom duhu. Narodni je duh nadahnuo mnoge oblike pobožnosti i duhovnosti. Franjevac na župi pučke pobožnosti treba vrednovati, ali ih i pročistiti u izvornom evanđeoskom duhu.

 

3. Treća karakteristika franjevačkog župnog pastorala je u znakovima i čimbenicima zajedništva (koinonia). Život u franjevačkoj zajednici treba biti kvasac zajedništva među svim ljudima. Zajednički je život onaj oblik kršćanskog života koji je vlastit onima koji slijede Krista što je dosljednije moguće. To je najbolje shvatila prva, apostolska Crkva koju opisuju Djela apostolska (4, 32-35). Svaka redovnička zajednica, pa tako i franjevačka, ide za ostvarenjem ideala prve Crkve koja je u zajedništvu slijedila Krista svjedočeći za kršćansku ljubav. Što je dublje ugrađivanje u zajednicu to je bolje svjedočenje evanđeoskih vrednota. Svjedočenje životom jedan je od najboljih načina evangelizacije. Naša će franjevačka zajednica autentično svjedočiti za Krista i vrednote njegova evanđelja ako život zajednice bude hranjen evanđeoskom naukom, liturgijom, a osobito Euharistijom i ustrajnom molitvom. Učinak je molitve da okuplja zajednicu ne samo u vanjskom zbližavanju nego i u jedinstvu srdaca. Intimna povezanost franjevaca s Bogom najjači je vez koji ih može međusobno zbližiti. Ljubav je raspoznajni znak kršćanstva. To je dobro sažeo sv. Pavao u poslanici Galaćanima: „Nosite breme jedan drugoga i tako ćete ispuniti Kristov zakon“ (6,2). Zajednički bratski život u franjevačkim zajednicama treba pokazati svijetu da Krist preobražava ljude i saopćava im božansko jedinstvo. Stoga je i život u izgrađenim franjevačkim zajednicama evangelizacija.

 

Evangelizacija i počinje u svojoj kući, na svom radnom mjestu, u praktičnom kršćanskom i redovničkom životu. Pogotovu je današnjem svijetu privlačivija propovijed djelima negoli riječima. Franjevac zadovoljan i sretan u svojoj zajednici, oduševljen svojim poslom i svojim zvanjem izazov je svijetu, posebice mladima, da se upitaju: što je to što toga fratra čini tako oduševljeni, tako sretnim i zadovoljnim? Tražeći odgovor na ta pitanja, nužno će doći do Krista koji jedini može čovjeka pravo usrećiti i oduševiti. Takav je bio put obraćenja mnogih grešnika. Zaključili su da sva ljudska i bratska ljubav, svako predanje samoga sebe Bogu, svako služenje čovjeku koje otkriju kod istinskog franjevca imaju svoj izvor i objašnjenje u tajni koja je izvan čovjeka, u tajni samoga Boga. Stoga je i sam franjevački samostana po sebi evangelizator suvremenog svijeta, ukoliko su u njemu ostvarene vrednote zajedništva i postanu vidljive svijetu.

 

U franjevačkom župnom pastoralu vrlo je važno služiti se „mi“ metodom. Ta se metoda sastoji u pridavanju duha bratstva, dijaloga i zajedništva svim vidovima župnog pastorala: i u metodi planiranja, i u načinu organiziranja zajednice, i u odnosima s drugim lokalnim skupinama, s drugim religijama, s različitim kulturama.

 

4. Četvrta karakteristika franjevačkog župnog pastorala je u služenju (diakonia). Ljubav sv. Franje posebno je usmjerena prema zadnjima u društvu, prema onima koje naziva minores, koji su često odbačeni od društva, marginalizirani ili koji malo vrijede, jer su bolesni i slabi, ili su prosjaci. U toj naklonosti prema siromasima i slabima, Franjo Asiški želi počastiti samog Svevišnjega koji je izabrao put malenosti. U Nepotvrđenom je pravilu napisao: „Sva braća neka nastoje nasljedovati poniznost i siromaštvo Gospodina našega Isusa Krista“ (NP 9,1).

 

Malenost izražava način kako se živi franjevačko bratstvo u župi. Malenost treba isijavati iz cjelokupnog stila braće, preko siromašnog života, poniznog držanja, sposobnosti darivanja drugih, preko solidarnosti s najsiromašnijima i patnicima, stavljajući se radosno na uslugu svima, i imajući kao uzor pred sobom sliku Isusova pranja nogu učenicima. Braća u župnom pastoralu trebaju ponizno smatrati sve druge višima od sebe, tako da mogu biti oruđe mira i pravednosti, posvetiti se promicanju ljudskog dostojanstva i obranom ljudskih prava, zaštitom ambijenta i života u svim njegovim pojavnostima.

 

Malenost daje župnom pastoralu posebno i nezamjenjivo obilježje koje samo po sebi postaje veliko svjedočanstvo i snažna evanđeoska poruka. Malenost zahtjeva: živjeti među ljudima u stavu služenja. Živeći među ljudima može se lakše uživjeti u njihove probleme, bolje razumjeti i lakše sudjelovati u tijeku njihova života, njegovati odnose između svijeta i vjere, između društvenog života i života vjere.

 

Franjevac se na župi ne treba uzdati u moćna i skupa sredstva, pa nikada je riječ o humanitarnim akcijama, nego će radije koristiti siromašnija sredstva, tako da može biti proročka kritika obožavanja potrošačkih idola suvremenog svijeta. Treba njegovati kulturu skromnosti i trezvenosti, kulturu esencijalnoga i to s radošću koja proizlazi od oslobođenosti robovanja stvarima.

 

Ljudska je solidarnost temeljni okvir franjevačke evangelizacije. Franjevac je ostavio svijet ne da od njega pobjegne nego da mu služi. Po nakani sv. Franje, Franjevački je red zajednica siromaha. Siromaštvo je bitna oznaka našeg reda po kojem bi smo se trebali razlikovati od drugih redovnika. Da bismo zaista bili solidarni prema siromasima, moramo im postati slični, jer siromaha može razumjeti samo siromah.

 

Jasno je da siromaštvo danas ima drugi oblik nego što ga je nekoć imalo. Novi oblici siromaštva su: razne bolesti, kriza obitelji, osama, napuštenost od društva, nezaposlenost, neravnopravnost, nepravedna raspodjela rada i dohotka, socijalna nejednakost itd., to su zapravo nedaće koje tište suvremenog čovjeka. Mi franjevci te socijalne nedaće i u najvećim krizama ne osjećamo. Imamo siguran stan, hranu, odijelo, lijekove školovanje, pa se događa da postajemo neosjetljivi za prave probleme društva i ljudi među kojima živimo. Kada bismo bili svjesni i raspoloženi da sve svim čim raspolažemo treba služiti za drugoga, lakše bismo sebe prikratili u onome štio nam je suvišno.

 

5. I peta karakteristika franjevačkog župnog pastorala jest: poslanje cijelom svijetu. Franjo Asiški, čim je imao osmoricu braće, poslao ih propovijedati u različite krajeva svijeta. Kada mu je kardinal Hugolin savjetovao da djelovanje ograniče samo na neke pokrajine, Franjo mu je odgovorio: „Gospodine, mislite li vi ili vjerujete li da je Bog poslao braću samo za ovu pokrajinu? Ali ja vam uistinu kažem da je Bog izabrao i poslao braću na dobro i spasenje svih ljudi u cijelom svijetu“ (CAss 82). I Franjo je Asiški jedini utemeljitelj reda, među brojnim redovima Katoličke crkve, koji je u svoju Regulu stavio poglavlje o misijama. Time se opredijelio za poslanje Reda cijelome svijetu. Župa jest lokalizirana Crkva, vezana za neki teritorij ili neke osobe, ali je vrlo važno da franjevac i na župi ne bude statičan, da ne bude onaj koji samo čeka vjernike da mu dođu, on mora ići k njima. U tome je karakteristika franjevačkog poslanja svijetu u župnom pastoralu. Poslani smo svijetu, a nije svijet poslan nama. Papa Ivan Pavao II., obraćajući se fratrima koji su započeli pučke misije u Rimu 1982. god., kazao im je: „Idite i vi muškarcima i ženama našega vremena! Ne čekajte da oni dođu k vama! Nastojite vi pronaći njih! Ljubav nas nuka na to.“ To je franjevački način evangelizacije, ići ususret, ne čekati, tražiti ljude.

 

Po najnovijoj statistici Reda OFM, 27% manja braća posvećuju se župnom pastoralu kao svojoj glavnoj aktivnosti. S pravom se onda pitamo: što je s preostalih 73% braće koji ne djeluju u župnom pastoralu? Jesu li i oni pozvani evangelizirati? Ni sv. Franjo nije djelovao u župnom pastoralu, ali je bio veliki evangelizator. Franjin način evangelizacije sastojao se prvenstveno u nasljedovanju Krista do te mjere da je tim nasljedovanjem oduševio svijet oko sebe. Postao je magnet koji privlači, uzor ne samo braći za koje je postao forma minorum, nego i drugima koji su ga susretali i slušali. Njegove riječi i djela postali su svjetionik koji se nije mogao ne zapaziti i pokraj kojega se nije moglo ravnodušno proći.

 

Generalne konstitucije, kao jedini autentični tumač Regule, određuju: „Neka sva braća sudjeluju u zadaći evangelizacije cijele Crkve i, po primjeru sv. Franje... kamo god budu pozvana i poslana neka riječju i djelom izgrađuju sve narode neokaljanošću cijeloga svog života“ (čl. 83, & 2). Život svakog fratra, od jednostavne prisutnosti do raznovrsnih aktivnosti, jest evangelizacija. Konstitucije dalje određuju: „Kad braća žele potaknuti narod na pokoru, neka prije i sami dadnu dostojne plodove pokore znajući da nitko ne može evangelizirati ako prije ne dopusti da bude evangeliziran“ (čl 86). Nitko ne može dati ono što nema. Franjevac koji je duhovno prazan, u životu frustriran i razočaran, ponašanjem sablažnjiv, u susretu s drugima osoran i neprijazan, koji daje dojam nesretna i nezadovoljna čovjeka, taj zaista nema što ponuditi niti drugima dati. Takav nije evangeliziran, pa nije ni prikladan za franjevački način evangelizacije.

 

U čl. 89. Konstitucija kaže se: „Svjedočanstvo života ili tiho naviještanje kraljevstva Božjega na neki je način početak i prvi način evangelizacije koga mogu i moraju pokazati sva braća i klerici i laici, propovjednici, govornici, ili 'radnici', mladi i stari, zdravi i bolesni, tako da, dok provode život malenih u bratstvu, očituju da su kršćani.“ Svjedočanstvo života za pojedince sastoji se u tome da svatko nastoji u sebi ostvariti lik evanđeoskog čovjeka takvih kvaliteta koje će biti poželjne za svakoga koji cijeni karakter i izgrađenost osobe. Franjevačke zajednice trebaju i moraju davati izgled zajednice slobodnih ljudi koje povezuje oduševljenje za jedan ideal.

 

U tiho naviještanje evanđeoskih vrednota spada: s poštovanjem slušati druge i učiti od ljudi među kojima braća žive; spremnost na dijalog sa svima; zamjećivati sjeme Riječi i tajnu Božje prisutnosti kako u svijetu tako i kod ljudi drugih religija i kultura koje treba proučavati; gajiti ekumenski duh; tražiti putove i sredstva za suradnju sa svim drugim kršćanima i vjernicima drugih religija; ponizno i pobožno živjeti među narodom islamske vjere; posvetiti se uspostavi društvene pravednosti; sudjelovati u karitativnim djelatnostima i solidarnosti u ljubavi i pravdi. To može i mora činiti svaki manji brat bio ili ne u župnom pastoralu.

 

U tiho naviještanje evanđelja spada i savjesno obavljanje poslova s kojima su braća zadužena. U petom poglavlju Regule sveti je Franjo jasno stavio do znanja svoj braći da „rade vjerno i predano“, izbjegavajući besposlicu „neprijateljicu duše“. U tom smislu Konstitucije određuju: „Neka se braća ne vežu uz nijednu vrst rada kao da samo njima pripada, makar ga kroz dugo vremena obavljali. Neka budu uvijek spremni mjesta i započete poslove napustiti i dati se na drugi predan rad“ (čl. 77, & 2). Neka braća „dadnu prednost onim poslovima u kojima više dolazi do izražaja svjedočanstvo franjevačkog života, i neka na poseban način nastoje oko solidarnosti i služenja prema siromasima“ (čl. 78, &1). „Uzdržavanje života ne smije biti prvotni cilj ni jedino mjerilo u izboru rada. Štoviše, braća neka budu pripravna pružiti svoju uslugu i bez nagrade.“ (čl. 78, & 2). „U našim bratstvima kućanske poslove neka obavljaju braća sama, i to svi ukoliko je to moguće“ (čl. 80, & 1).

 

Za franjevca je uvijek bio karakterističan rad s najnižim slojevima društva. Kod nas su glavninu toga dijela društva do nedavno činili seljaci, a danas čine radnici. Sela kao društvene strukture u našem društvu nestaje. Tomu smo mi u livanjskom kraju svjedoci. Crkva još nije našla uspješan način pastoralnog rada s radnicima. U evangelizaciji radnika trebala bi doći do izražaja originalnost i inspiracija našeg utemeljitelja sv. Franje. A to znači, ondje gdje franjevci drže škole, bolnice, karitativne ustanove, župe povjerene franjevcima i slično, trebao bi prestati svaki vid vlasti i dominacije nad ljudima.

 

Još samo nekoliko zaključnih misli. Cijeli koncept franjevačkog života Franjo je sažeo u ove riječi: „Htio bih da moja braća budu evanđeoski učenici“ (kod sv. Bonaventure 11,1). Radikalni evanđeoski život jest sama bit franjevačke evangelizacije. Franjo sve jasnije otkriva evanđelje živeći ga, i bolje upoznaje Krista slijedeći ga. Svi bitni elementi franjevačkog života: molitva, razmatranje, bratstvo, malenost, siromaštvo, služenje, važni su upravo po tome što su konkretni način nasljedovanja Krista. Pravi Kristov sljedbenik uvijek je i svakome uvjerljiv svjedok. Zato mu se vjeruje.

 

Ne postoji apostolat koji samo franjevac može vršiti, niti postoji apostolat koji franjevac ne može obavljati. Postoje samo načini evangelizacije koji su nerastavljivi od biti franjevačkog života i franjevačkog djelovanja. Sastoji se u tome da se u svaki rad unosi mnogo idealizma, zanosa, ljubavi i uvjerenja, jednostavnosti, mašte i originalnosti, uvijek u potrazi za novim, boljim, uspješnijim.

 

Duša franjevačke evangelizacije jest ljubav. I obratno, razorna sila sve naše evangelizacije jest manjak ljubavi. Ljubav kao i franjevaštvo ne upoznaju se teorijom, knjiški, nego samo i isključivo u životnoj zajednici. Zato je osnovni oblik franjevačke evangelizacije provoditi evanđeoski život jednostavna i radosna srca. Hvala na pozornosti!