Bosna Srebrena je franjevačka provincija i jedina je se od svih ustanova bosanske srednjovjekovne države koja se uspjela očuvati sve do današnjeg dana. Franjevci su u Bosnu došli potkraj 13. stoljeća oko 1291. Oni su bili prihvaćeni među vjernicima, jer su im po siromaštvu bili slični, i nedugo nakon dolaska izgradili su i prvi samostan koji se nalazio u Srebrenici. Po ovom samostanu provincija je i dobila kasnije ime Bosna Srebrena. U početku su pripadnici franjevačkog reda bili uglavnom stranci (Nijemci, Talijani), no ubrzo je počeo prevladavati domaći kler. Bosanski biskupi stolovali su u Đakovu još od 1252. godine, a to je bio velik problem za sve svećenike u Bosni, pogotovo zbog mijenjanja granica.

 

Od pada Bosne i Hercegovine pod osmansku vlast, kako nije bilo drugih svećenika, o očuvanju vjere skrbili su isključivo franjevci i nekoliko svećenika glagoljaša. Obavljati službu duhovnog pastira u ono vrijeme bilo je izvanredno teško. Crkava gotovo i nije bilo. Nakon Bečkog rata bilo ih je svega pet, od čega tri samostanske. Sve druge crkve i samostane Turci su do tada srušili, a nisu dopuštali graditi nove ili popravljati stare. Bogoslužje se zato služilo uglavnom na otvorenom, bez obzira na vremenske prilike. Da bi stigao do svojih vjernika, fratar je često morao pješačiti na desetke kilometara po bespućima stalno izložen opasnosti od napada kakvog nasilnika. Mnogi su franjevci obavljajući pastoralni rad, bili ubijeni ili teško pretučeni, stoga su hodali u civilu.

 

Budući da su bosanski biskupi stolovali u Đakovu, nisu imali veze sa svojim vjernicima u Bosni i Hercegovini, i stoga je i osnovan 1735. godine Apostolski vikarijat u Bosni, a apostolskim vikarima (biskupima) imenovani su sve do 1881. godine domaći franjevci. Prvi vikar u Bosni bio je fra Matija Delivić. Godine 1847. u Apostolskom vikarijatu bilo je sukoba, što je dovelo i do osnutka vikarijata u Hercegovini gdje je za biskupa namješten fra Rafael Barišić.

 

Bosna Srebrena je za vladavine Osmanlija neko vrijeme zauzimala prostor i izvan granica Bosne i Hercegovine, od Jadranskog mora sve do Budima i Sofije. Na tome su području franjevci dugo bili jedini dušobrižnici i prosvjetitelji.

 

Unatoč svim nedaćama koje su snašle franjevce u Bosni oni su uspijevali izvršavati svoje zadaće, a to su dušobrižništvo i širenje prosvjete i kulture. Franjevci su u teškim vremenima bili jedini učitelji na ovim područjima, i mnogi od njih su začetnici književnih i znanstvenih djela. Za vrijeme Turaka mnogo je katolika odselilo iz Bosne, a mnogo ih je i pobijeno, samo zahvaljujući fratrima danas u Bosni ima katolika i Hrvata. Kako god su bili ubijani i mučeni vjernici tako su mučeni i fratri. Fratri su morali davati novac Turcima zbog svakakvih lažnih optužbi koje su im stavljane na teret, a također je i narod davao porez, tko ne bi platio bio bi ubijen. Fratrima nije bilo dozvoljeno graditi nove samostane i crkve, a ni obnavljati srušene, tako su ostala samo tri samostana, a to su Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo. U ovom razdoblju franjevci nisu mogli u Bosni školovati ni svoj pomladak, imali su samo tri samostana i u njima su im pružali samo osnovno i nešto srednjeg obrazovanja, a za dalje školovanje morali su ih slati u Italiju ili negdje drugdje.

 

Nakon pada Osmanskog carstva u Bosnu dolazi austrougarska vlast. Za vrijeme austrougarske vladavine fratri i kršćani mogli su slobodnije živjeti, više nisu bili ugroženi, u ovom vremenu broj fratara se povećavao, a građeni su i samostani i crkve.

 

Fratri su u Bosni pomagali vjernicima u teškoćama, kako za vrijeme Turaka, tako i za vrijeme dva Svjetska rata, i za vrijeme Domovinskog rata. Iako su mnogi fratri mučeni i ubijeni nikad se nisu predavali, uvijek su se borili za opstanak kršćanstva u Bosni i moramo biti svjesni da smo samo zahvaljujući njima danas na ovim prostorima.