Fra Denis Jurić
Fra Denis Jurić

Prvo izdanje ove knjige izišlo je 2009. godine u Zagrebu pod uredništvom Božidara Petrača. Tekstove su sabrali Vladimir Lončarević, Nevenka Videk te, već spomenuti Božidar Petrač. Knjiga je priređena u prigodi 800. obljetnice od početaka djelovanja franjevačke karizme. U njoj se nalazi veliki pjesnički korpus, od davnina do naše suvremenosti, koji bjelodano svjedoči o živoj nazočnosti Franjina duha i Franjina ideala u životu našega naroda i njegovih pjesnika. Oni su tako postali najsuptilniji svjedoci neuništive franjevačke duhovne snage.

 

 

 

Hvaljen budi, Gospodine moj 

 

 (Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu)

 

 

Urednik: Božidar Petrač

 


Dakle, riječ je o nizu pjesama – među njima su i neke neobjavljene – hrvatskih pjesnika poredanih vremenskim slijedom, koji su ostavili svoj trag u osjećanju i duhovnom iskustvu muškaraca i žena te lijepe zemlje. Njihova poezija bilježi Franjinu prisutnost tijekom stoljeća u Hrvatskoj slijedeći osobnost ovog velikog Sveca za svako vrijeme i njegov žar za Isusom, njegovu svetost, njegovu poruku, njegovo djelo… koje nastavljaju njegovi sinovi, hrvatski franjevci.[1]


Budući da pjesma uspijeva opisati ono tajanstveno i otkrivati nam tajne koje su skrivene u srcu stvarnosti, ona ostaje kao nužan govor kojim ćemo također govoriti o Stvoritelju u današnjem svijetu. Sam Sveti Franjo iz Asiza prava je osoba u koju se može ugledati kad je u pitanju pjevanje Bogu jer njegov život bijaše neprestano hvaljenje i slavljenje Stvoritelja na poetičan način življenja. Ovaj Svetac tema je mnogim stručnim knjigama koje su pokušavale rasvijetliti vrijeme u kojem je živio te sam lik ovog evanđeoskog velikana. Među mnogima, o njemu su pisali: Toma Čelanski, sv. Bonaventura, Dante, Torquato Tasso, Lope de Vega, Hermann Hesse, Paul Claudel, Romano Guardini, Raul Manseli, Le Goff… Papa Ivan Pavao II. proglasio je sv. Franju zaštitnikom ekologije jer je Franjo poštivao sva stvorenja kao braću i sestre – jer od jednog smo Stvoritelja.   Bijaše to veliki zaljubljenik u Krista koji stoga može živjeti u svakome vremenu jednako postojano jer i Kristova poruka živi.

 

Tako je taj Svetac postojan i u ovim našim krajevima, djelovanjem svoje braće fratara kojima je on «forma minorum». Poznato je da je sam Franjo bio i na hrvatskoj obali oko godine 1212. Nije moralo proći mnogo vremena da zaživi njegov duh i u ovom narodu. Bio je ovo narod žedan i gladan pravednosti, mira, slobode i dobrote te je stoga lako prihvatio otvoriti se «kruhu svagdanjem» kojeg je Gospodin dijelio rukama siromašnog Franje. Siromašan narod, siromašan Franjo, tu je morao zaživjeti suživot. Stoga hrvatski pisci itekako, pišuću po nadahnuću svojih duhovnih okolnosti, unose duh asiškoga Sveca u svoja djela. Ova zemlja i ovaj narod «natopljen» je franjevačkom karizmom i jednostavnošću. To će se moći iščitati iz pjesama ove knjige. Neki od autora čije se pjesme nalaze ovdje su: Marko Marulić, Katarina Zrinska, Ignjat Đurđević, fra Grgo Martić, Silvije Strahimir Kranjčević, Vladimir Nazor, Antun Gustav Matoš, Antun Branko Šimić, Nikola Šop, fra Ivo Peran, Ivan Golub, Stjepan Lice, i još mnogi drugi. Svaki od njih pronašao je inspiraciju u Siromašku iz Asiza na svoj način, ali jedno ujedinjuje sve autore i sve pjesme, to je obrat koji postavlja Stvoritelja kao centar divljenja.                    

Ne bojim se ni sunca ovoga,

što tone umorno, a sutra će

zrakama vrućim polijevati čelo moje.

Jer ja sam siromašni sin svetog Franje.

Na vrelima spavam. Bučno srebro potoka

svježu mi pjesmu pjeva.

 

Po gorama hodam. Sočne sjene

domahuju mi, klanjaju se.

I zovu mene – mene

siromašnog sina svetog Franje



[1] Preuzeto iz uvodnih riječi ove knjige, koje su pisali fra José Rodriguez Carballo, generalni ministar franjevačkoga reda, zatim fra Milan Lončar te Božidar Petrač.