Fra Josip Kapetanović
Fra Josip Kapetanović

     Cilj ove knjige je ocrtati unutrašnji život sv. Benedikta. Za potpunu sliku njegova života nemamo dovoljno izvora. Samo jedno vrelo opisuje životni put našega sveca, naime, druga knjiga “Dijalozi“ Grgura Velikog. Unatoč svojem legendarnom i poučnom značenju, pripovjesti sv.Grgura imaju stanovitu vrijednost, slčno kao i “Fioretti“ koji zorno prikazuje način života i mišljenja sv.Franje. Kao i kod Fioretti, tako i kod Dijaloga treba ipak mnogo opreza, ako ih hoćemo upotrijebiti za životopis. “Dijalozi“ ne bi bili dovoljni za sam psihološki lik sv. Benedikt. Ali nam drugo dragocijeno vrelo, koje je napisao sam sv. Benedikt, otvara put do njegove ličnosti. To je Regula – Pravilo. Kroz njegove retke gledamo sv. Benedikta, kod rada, motrimo ga kako razmišlja,kako svoje odredbe opravdava i utvrđuje pred samim sobom. Iz Pravila doznajemo što misli o ljudima i svarima, što je sve u životu iskusio i opazio. Tu čak naslućujemo i čuvstva koja mu obuzimlju dušu. Kako je pravilo odsječeno i kratko, ne daje nam lik njegova značaja u svim pojedinostima i ne otkriva nam sve tajne njegova duha.

 

 

 

Sveti Benedikt

 

Lik i Značenje

 

 

 

Ildefons Herwegen
Ildefons Herwegen

Ildefons Herwegen rođen je  27.studenog 1874. u Kolnu. Bio je njemački benediktinac povjesničar i liturgičar. Sin učitelja, pohađao je osnovnu školu u Kolnu, te Apostolgymnasium u Kolnu. Odlučio ući u samostan Maria Laach 1894 i započinje svoj novicijat. Studirao je teologiju na Archabbey od Beuron u Rimu, kao i povijest u Bonnu. Umro je 2. Rujna 1946.

 

 

PUSTINJAK

 

Nedaleko od umbrijske granice leži prastara Nursija – danas Norcia rodno mjesto sv. Benedikta. Kao otvoren grad, poput ostalih sabinskih mjesta, Nursija je uvijek spasavala svoju nezavisnost. Kad je propala politička sila Rima, on je ipak ostao “caput orbis“ glava svijeta. Štoviše, zadobio je novi, veći sjaj, postao je središtem kršćanstva. Odatle je svjetlo evanđelja prodrlo u sabinsle gore tek sredinom trećeg stoljeća. Sv. Benedikt se rodio koncem petoga stoljeća, možda oko 480. Godine. Sv. Grgur spominje da je dijete pripadalo povlaštenoj obitelji senatorskog ili viteškog staleža. Šteta što veliki papa u svojem životopisu sv. Benedikta prečesto zaboravlja čovjeka a više misli na sveca. Tako nam ne spominje nj njegove roditelje. Srest ćemo samo njegovu sestru sv. Skolastiku. Kao što svetost Benedikta i Skolastike svjedoči o duhovnom plemstvu roditelja, tako nam o toploj obiteljskoj sreći u očinskoj kući govori srdačna veza koja je spajala brata i sestru u životu i u grobu. O djetinjstvu sv. Benedikta ne znamo ništa. Bez sumnje je bilo posvećeno marljivom učenju. Vjerojatno je Benedikt primio početnu pouku iz gramatike u samoj Nursiji. Više retorske škole pohađao u Rimu, koje su se obično nazivale “artes liberales“ – slobodna umijeća. Mladić se morao odijeliti odijeliti od zajedničkog dragog života uz kućno ognjište. Kao dragocijeni miraz iz očinske je kuće ponio sa sobom u nov život starorimsku ozbiljnost, plemenitu otmjenost i temeljitiju pobožnost. Ulicama je veličanstvenoga grada i dalje tekao stari život. Nije biločak ni zamrlo staro geslo “panem et circenses“ – kruha i igara! Ipak je Rim još uvijek značio vlast. Bazilika je sv. Petra već onda bila središtem svijeta. Zato oko 430 godine pjeva Prosper iz Akvitanije: “Rim, Petrovo sjedište, pastirskom časti postavši glava svijeta, što nije postigao oružjem posjeduje vjerom. Prema svojem podrijetlu Benedikt se u Rimu imao prije svega baviti javnim govorništvom s kojima je išla usporedo i dijalektična filozofija. Da je sv. Benedikt učio pravo, nikako nije samovoljna predpostavka. On je prvi koji je jednom samostanskom pravilu dao pretežno pravnički pečat i koji je monasima napisao zakonik- lex. Benedikt ostavlja vječni grad a da nije potpuno dovršio svoj studij. Ostavlja naime Rim i krug svojih dotadašnjih prijatelja i znanaca da se u tišini pokrajine pripravi za svoje zvanje. Mala kapela San Benedetto in Piscinula u Rimu čuva još i dan-danas pobožan spomen na Benediktove studentske godine. Sv. Grgur spominje Benediktov boravak u Enfidu jedino povodom prvog čuda našega sveca kada je razbijenu posudu ponovo vratio u njen prijašnji izgled. Od časa, kad se u puku proširio glas o čudu, Benediktov se položaj u Enfidu posve izmijenio te potajno ostavi drago mjesto. Poslije lutanja stupi kod Subiaca (Sublacum) u dolini Anija koja je odjekivala od buke i šuma rijeke među liticama. Benedikt upoznaje jednog monaha imenom Roman koji mu nudi gostoprimstvo svojega obližnjega samostana, a kad je doznao da je mladić nakanio ostaviti svijet, bez sumnje ga je pozvao na nov život pod vodstvom njegova opata Adeodata. Ali Benedikt ostane pri odluci da želi biti pustinjak. Roman mu dadne monaško ruho kabanicu(melotu). Primanjem toga ruha naš je svetac prigrlio monaški stalež i na nj se pred Bogom i pred Crkvom obvezao na cijeli život. Habit je bio vanjski znak obraćenja od svjetovnoga k Bogu posvećenom životu. Svoju je monašku mladost proveo u strogoj školi samoće. Svladavši u svome vlastitome srcu svaku požudu za varavom zemaljskom srećom i mirno pobijedivši crnu mržnju lažne braće, razvio se u muža čvrsta značaja. Sada je mogao i drugima biti učitelj kreposti, vođa u idealne visine monaškog zvanja.

 

 

UČITELJ

 

Organizacija je samostanske naseobine u Subiacu bila svoje vrste. Način je života bio više cenobitski (zajednički) nego pustinjački, jer su braća bila razdijeljena na dvanaest kuća i jer su izvršavala poslušnost svome nadležnom opatu. Svaki je od tih opata imao u rukama posvemašnje vodstvo monaha koje je svetac predao njegovoj brizi. Došljak je mnogo toga morao tu naučiti. Bogoslužni su obredi, kao i monaški običaji i pravila pjevanja, bili strani gotovo svim novacima. Uz tu je mnogovrsnu duhovnu zaposlenost oduvijek i ručni rad tvorio bitan dio monaškog života. Svečevo je oko bdjelo i njegova ruka bila ispružena nad svom braćom, iako nije zahvaćao u redovit tok samostanskog života pojedinih zajednica. Svjedoci su njegova tihog i čudesima blagoslovljenog djelovanja bile sad obale jezera, sad strmi vrhunci okolnih gora. Čar radosnih napora u kreposti i otajstven dah nadzemaljske Božje blizine ispunjao je svetom poezijom život prvih monaha u Subiacu. Otkad je sv. Benedikt otvorio svoju “školu Božje službe“, njegovo se ime iznova u u Rimu spominjalo kao ime nekoga koji je opet nađen. Tri su samostana monaške naseobine u Subiacu, ne našavši više mjesta u dolini, bila podignuta na kamenitom brežuljku. Prebrzo se nad tom sunčanom tvorevinom nadvio gusti oblak, kojega su crne sjene zakrile njezin daljnji razvitak. Zavidnim okom svećenik Florencije, upravitelj obližnje crkve, već je dulje vremena gledao na sve bujniji život u dolini Anija. Što je više rastao Benediktov ugled, Florencije je mislio da njegov sve više pada. Florencije ubrzo uvidi da njegov napad na život mrskog monaha nedaje bez uspjeha. To je razjarilo njegov bijes do skrajnosti, pa zato skuje đavolsku osnovu: otrovati duše Benediktovih učenika. Ali je sv. Benedikt više cijenio krepost svojih učenika negoli svoj vlastiti život. Na taj je način jezikom “Dijaloga“ izražena činjenica da je ličnost Božjega čovjeka sada posve razvijena i sazrela. Onaj oblik monaškoga života, što ga je sa svojim mučenicima obdržavao u novim prilikama i propisao u svojem Pravilu, postao je za stoljeća uzorom zapadnog redovništva. U pripravu, koja ga je osposobila da riješi tu svoju životnu zadaću, ne spadaju samo godine strogog pustinjaštva nego i vrijeme njegova djelovanja u monaškoj naseobiniu Subiacu. Svoj će poziv posve ispuniti na visokom brdu Monte Cassina.

 

 

OPAT

 

Na po puta nekako između Rima i Napulja Via latina, koja spaja oba grada, dotiče se strmog brda. O njegov se kameniti obronak naslanja grad Cassino ponešto uzdignut nad razinom čitave doline. Godine 1879. našao se tu natpis koji svjedoči da je na tim ciklopskim temeljnim zidovima u drugom stoljeću poslije Krista bio podignut Jupiterov hram s predvorjem i s pripadnim zgradama. To je svetište našao i Benedikt kad je tamo došao. Kad je Benedikt sa svojim monasima stupio na vrh brda, hram je još uvijek sjao, obložen mramorom. Najstarija predaja kaže da je Benedikt primio svoje novo obitavalište od nekog pobožnog čovjeka. Benedikt se sa svojim učenicima dao čilo na posao da nekoliko stoljeća staro pogansko svetište posveti pravom Bogu. Sam hram (cella) sačuvali su, pretvorili ga u baziliku i posvetili sv. Martinu iz Toursa, slavnom promicatelju monaštva na Zapadu. Na mjestu starog oltara Benedikt podigne bogomolju u čast sv. Ivana Krstitelja. I u izvještaju se Grgura Velikog opaža kako se sada na početku monaškog života na Monte Cassinu ističe živa građevinska djelatnost monaha. Božja je providnost željela da se preseli na Monte Cassino kako bi ondje mogao izvesti svoju životnu zadaću. Pravilo nije samo odraz vanjskog uređenja nego ujedno temelj i ustav cjelokupne samostanske zajednice. Njemu se moraju pokoravati ne samo monasi već i opat. Monarhijsko je načelo od početka bilo temeljno za oblik cenobitskog monaštva kojemu je prvi bitni preduvjet: posluh. Kod Pahomija, utemeljitelja zajedničkoga samostanskoga života u dolini Nila, taj način vladavine dolazi jasno do izražaja u “princeps monasterii – zapovjedniku samostana“ i u strogo vojničkoj razdiobi zajednice. Opat je naime prema staroj monaškoj tradiciji koju naš otac slijedi, istaknuti nosilac duha. Kao što je za stare kršćane biskup slika Krista, a time i vječnog Oca, tako je i opat u duhu otac svojim monasima. Njegova prva i najveća zadaća, kojoj sve drugo služi kao sredstva k cilju, jest vodstvo duša. Monasi treba da imaju priliku pokazati svoje zanimanje za poslove samostana i poput sinova pridonositi svoj udio za opće dobro samostanske obitelji. Prema dobro utemeljenoj inačici najstarijih rukopisa “Dijaloga“ Grgura Velikoga, sveti je Benedikt kod svoga rastanka sa Subiacom svakome od onih samostana postavio ne samo opata, nego i priora. Postojale su razne mogućnosti pristupa u zajednicu, neke vrste zavjetovanja po zastupstvu.To se primljenjivalo kod maloljetnih koje su roditelji darivali Bogu u samostanu. Darivanje maloljetnih, bilo posve obvezatno ili ne, izvodilo se očito iz rimskog shvaćanja očinstva, prema kojemu je otac imao neograničeno pravo raspolaganja svojom djecom. Opata su svi morali nazivati gospodinom ili opatom, ne zato što bi on ta imena sebi prisvajao, nego zato da se iskaže poštovanje i ljubav Kristu kojega on prestavlja. Oba ta naslova, dominus i abbas pokazuju na najjasniji način rimsko shvaćanje očeve vlasti nad svojom kućom. U toku ovih izlaganja imat ćemo prigodu neke točke prikazati potanje. Za sada nam je dovoljno, što smo u glavnim potezima ocrtali područje na kojemu se razvijala djelatnost montekasinkog opata.

 

 

OTAC

 

U Rimljana nijedan drugi naslov nije davao više prava od očinstva (paternitas). Prema slovu zakona otac je bio neograničeni vladar svoje obitelji. Već prve riječi Pravila sv. Benedikta ne ostavljaju ni najmanju sumnju da mu za djelovanje opata nije mjerodavan pravnički pojam očinstva, izveden iz starog poganstva, nego duhovno i ćudoredno shvaćanje očinstva, kako ga je donijelo krščanstvo. Svetom je Benediktu misao vodilja riječ sv.Augustina: Više koristiti nego zapovijedati; radije neka te ljube nego da te se boje. Zato je upravo opatu neograničena vlast, kako bi se monasi mogli potpuno predati Bogu i njegovu namjesniku. Prema uvjerenju sv. Benedikta, sam opatov primjer ostat će bez učinka kod ograničenih i surovijih naravi. Primjerom dobrog pastira, opat se ima približiti zalutalom sinu s milinom koja blaži i tješi da ga tako navede na pravo obraćenja i na ponovno, radosno uključenje u bratsku zajednicu. On će krivcu poslati iskusnu i ljubeznu braću da mu olakša poniženje, da ga oni dobrotom utješe i blago doprate do ruke pastira, u tor vjernog stada. Izjednačavanje samostanskog kažnjavanja s pokorom u staroj Crkvi vršilo se dakako istodobno s razvojem cenobitskog monaštva. Od početka cenobitskog života redovnička zajednica i samostan osiguravaju monaha da se nalazi u sklopu crkvenog mira. Posluh je kamen kušnje učenika. Tko je u posluhu savršeniji, taj je dostojan veće ljubavi svog opata iako on mora sve obuhvaćati s jednakom ljubavi. Opat mora znati da je preuzeo brigu nad bolesnim dušama a ne gospodstvo nad zdravima. Zato se u njegovu Pravilu posebno i ističe pravednost. Njome mora biti prožet sudac kad primjenjuje zakon na pojedini slučaj. Vjernost pastira i oca rađa najljepšim plodom u neograničenom povjerenju monaha. Oni pred svojim opatom otvaraju dušu i od njega primaju utjehu, savjet, odobrenje i upute. Monasi treba da u poštovanju prednjače jedan drugome. Ljubav je sv. Benediktu najveće dobro. Ona mu je diktirala Pravilo. Što god u njemu izgledalo strogo, samo je zato tu da se u samostanu sačuva i utvrdi ljubav. Ljubav je oca učinila zakonodavcem.

 

 

ZAKONODAVAC


U doba silnog preokreta, kad je progonjena Crkva postala vladajućom, mnoge su Bogom oduševljene duše išle u samoću, daleko od ljudi. Po pećinama i spiljama tražile su mučeništvo koje im svijet više nije pružao. Sa sv. Pahomijem su izreke otaca postale pravilom za cenobite, a mjesto nauke o krepostima nastupa zakonik. Kao što se kod krštenja tri puta odričemo sotone, njegovih djela i njegovih obmana, tako se i monaški život malo – pomalo razvio na temelju trostrukog odricanja (abrenuntiatio). Stari su piscite tri odreke još nazivali: tri “načina života – conversationes“ ili tri “obraćenja – conversiones“. Prvi je dakle, stepen prijelaza iz svjetovnoga u monaški život. Drugo je unutarnje obraćenje koje nas mijenja i vodi od naših ćudorednih slabosti k punini kreposnog života. U trećemu duša postaje Bogu slična te dozrijeva u savršenstvo koje čitava čovjeka odvraća od stvorenja i upućuje na Boga u kontemplaciju. Kao Ivanu, Pavlu, Baziliju, Augustinu, tako i sv. Benediktu duša i vrhunac savršenstva jest ljubav (caritas perfecta). Sveti je Benedikt vidio da je prošlo vrijeme pojedinačne anahoreze i da ideal pustinjaštva treba sada obistiniti samostanska zajednica kao cjelina. Stoga mu kao vrhunac savršenstva (culmina perfectionis) lebdi pred očima samo čisto cenobitsko savršenstvo. Ta praktično – ćudoredna usmjerenost Pravila učinila je sv. Benedikta ocem zapadnog monaštva. Glava zajednice je opat koji ipak u svojem upravljanju pita, ako se radi o važnim stvarima, čitavu zajednicu ili, u manje važnim stvarima, seniore. Zajednica je ona zaštitna ograda, kojom sv.Benedikt hoće da osigura nastojanje svojih učenika oko napretka u kreposti. Da ni najmanje ne bi umanjio ideal monaštva, nego ga pokazao u svoj njegovoj veličini. “Gospodnja služba“, koju monaška zajednica ima obavljati kao svoje životno zvanje, u svojoj je biti unutarnje, duhovne prirode. Očituje se ipak i prema vani u dvije djelatnosti koje ispunjavaju čitav život zajednice: u molitvi i radu. Oboje je uređeno i do u tančine određeno tako da je načelo “Ora et labora – moli i radi“ postalo zauvijek geslom benediktinskog života. Molitvom posvećena duša monaha ne smije zadrijemati u neradu nego svoje snage očeličiti duševnim i tjelesnim radom. Jedna od bitnih dužnosti monaha jest biti slobodan od bilo kakva zemaljskoga posjedovanja, ali rad za uzdržavanje zajednice, koji svakom pojedincu omogućuje osobno siromaštvo, monahu je na ponos. Kao što je sveto štivo donijelo svoje bogate plodove na polju znanosti, tako je samostanski ručni rad pridonio gospodarskoj kulturi srednjeg vijeka. Takvo shvaćanje monaškog života kao života rada Zapada duguje zakonodavcu s Monte Cassina. U monaštvu je Benedikta zapala uloga da mu postane zakonodavcem. Ako je genijalnost obdariti svijet novim i dubokim mislima, na svoj je način isto tako vrijedno, iako ne tako slavno, od primljenih monumentalnih elemenata sazidati čvrstu kuću u kojoj je osiguran stan višem svijetu duha kroz sve oluje vremena.