Fra Franjo Baraban
Fra Franjo Baraban

Ova knjiga Raoula Mansellija koju je s talijanskog preveo Miroslav Jurešić izašla je u izdanju Svjetla riječi 2011. godine, pod uredništvom dr. Ivana Šarčevića. Ovaj životopis o Franji Asiškom predstavlja završni ishod u istraživanju o svecu iz Asiza. Kako autor objašnjava, djelo nije monografija za specijaliste, nije životopis ograničen na anegdote i emocionalne doživljaje, nego uspio pokušaj tumačenja Franjina lika i ideala u društvu i Crkvi njegova vremena i to uvijek kroz Franjine spise i spise njegovih biografa. 

 

Knjiga je veoma opširna, s mnoštvom podataka, pisana eruditskim stilom, tako da sam pokušao što jasnije i što sažetije prikazati sadržaj koji nosi. Neke teze i razmišljanja u ovom tekstu koji ćete pročitati preuzeo sam od dr. Ivana Šarčevića, profesora na franjevačkoj teologiji u Sarajevu, odnosno iz njegovih duhovnih vježbi koje je održao ex-kandidatima za novicijat, sada već novacima franjevačke provincije Bosne Srebrene na temu Franjo Asiški, Od prosječnosti do uzora.

 

 

 

Sveti Franjo Asiški

 

Raoul Manselli

 

 


Raoul Manselli
Raoul Manselli

Raoul Manselli, jedan od najvećih talijanskih, a vjerojatno i europskih medijavelista 20. stoljeća. Rođen je 1917., a umro 1984 godine u Rimu. Studirao je u Napulju, a za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je lektor talijanskog jezika na „Talijanskom institutu za kulturu“ u Bremenu, gdje je došao u dodir s njemačkom kulturom i historiografijom. Nakon susreta s Raffaelom Morghenom te nakon prelaska u Rim, Manselli se posvećuje dvjema temeljnim temama: srednjovjekovnom profetizmu i herezi.

 

Na sveučilištu „Sapienza“ u Rimu postaje redovni profesor srednjovjekovne povijesti, također dobio je predsjedničko mjesto u „Centru za visoki i srednji vijek“ u Spoletu i postao glavna ličnost „Talijanskog povijesnog instituta“ u Rimu. On se nikada nije prestao baviti ovim dvjema temama o kojima je napisao brojna djela, pridruživao je svojoj eruditskoj širini smisao za pietas koja ga je prožimala kao povjesničara.

 

Od sredine 60-tih godina prošlog stoljeća počeo se zanimati ličnošću svetoga Franje Asiškoga. O njemu je napisao niz pozamašnih i važnih studija koje su objavljene posmrtno (Franjo i njegovi drugovi, Rim 1995, Mi koji smo s njim bili i mnoge druge).

 

Životopis Sveti Franjo Asiški, koji se konačno objavljuje u editio maior, kruna je tog njegovog istraživanja. Prerana smrt otela je Mansellija od njegova istraživanja, ali ništa nije oduzela od znanstvene ostavštine koju je ostavio iza sebe.

 

Mansellijev životopis o svetom Franji Asiškom objavljuje se posthumno s kritičkim aparatom i predstavlja rezultat autorova istraživanja o Svecu iz Asiza. Djelo nije monografija za specijaliste, nije životopis ograničen na anegdote i emocionalne doživljaje, nego uspio pokušaj tumačenja lika svetoga Franje i ideala u društvu njegova vremena. Ovo je prvenstveno služilo kao skripta studentima na sveučilištu „Sapienza“. Za upotpunjavanje literature Manselli je posvetio posljednje godine života, nažalost smrt ga je spriječila da završi taj posao. Ovo, konačno, ažurirano izdanje koje autor naziva editio maior, objavljeno je zahvaljujući marljivoj brizi njegova studenta, također povjesničara i franciskanologa Marca Bartolija.

 

Uz kompetenciju historičara, Raoul Manselli posjeduje strast za pripovijedanje. Tako je napisao jedan od najljepših i najpotpunijih životopisa svetoga Franje koji su do sada objavljeni. Djelo je, dakako, važno za istraživače, ali je i pristupačno sve većem broju onih koje se oduševljavaju Poverellom – asiškim siromahom.

 

 

 

I. Izvori za povijest svetoga Franje Asiškoga

 

Manselli ovaj životopis započinje govoreći prvo o izvorima koja su do današnjeg dana najbolja slika života mladića iz Asiza. Kao prvo treba spomenuti Spise svetoga Franje Asiškoga. Naravno, svi ti spisi nisu pisani vlastoručno, nego su diktirana tajnicima koji su ih uredili, oslanjajući se više ili manje na izvorni tekst. Posebnu pozornost skrećemo na tri temeljna teksta: Oporuku, i dva Pravila, nepotvrđeno iz 1221. i potvrđeno iz 1223. Druga latinska djela: Pismo svetom Antunu Padovanskom, Regula pro eremitoriis data, Ultima voluntas sanctae Clarae scripta. Najpoznatiji Franjin zapis bio je na narodnom jeziku, Pjesma brata sunca, koju je htio približiti masi zbog neutažive želje da ljudima prenese stvoriteljsku ljubav Boga u svemu.    

 

Službeni biografi svetoga Franje su: Toma Čelanski i Bonaventura. I ostali medijavelisti i povjesničari pisali su o svetom Franji, kao što je Julije iz Speyera koji nastoji u preveć crnim bojama opisati njegov „život u svijetu“, dakle prije obraćenja, loš odgoj njegovih roditelja i njegov raskalašeni život samo da bi istaknuo kasniju svetost. Međutim, Franjo je živio redovnim životom prosječnog asiškog mladića, uz maštanja da postane vitez, što ga nimalo ne razlikuje od ostalih asiških momaka. K tomu još treba pridodati i ostale izvore o svetom Franji, kao što su: Ogledalo savršenstva (Speculum perfectionis), i sistematski sređena privatna zbirka Legenda trojice drugova (Legenda trium sociorum) koju nazivaju asiškom naracijom o Franjinom životu. Nesistematski sređene zbirke: Speculum Lemmens (Lemmensovo ogledalo) i Manuskript (Rukopis Little). Za vrijeme I. svj. rata otkriven je još jedan spis o svetom Franji, tzv. asiška kompilacija, Legenda perusina (Peruđinska legenda) koja se bavi objedinjavanjem tekstova Tome Čelanskog i drugih koji pripovijedaju o Franji s rasporedom i slijedom u kojemu je teško pronaći neku logiku. Osim ovih franjevačkih izvora i spisa, imamo i jedno nefranjevačko svjedočanstvo francuskog biskupa Jakova iz Vitryja koji govori o Franji kao onome koji je pobjegao iz svijeta iz potrebe za ljubavlju koja ga je potaknula da vođen evanđeljem živi sa svojom manjom braćom i sestrama na marginama društva.

 

O Franjinom liku i životu kroz srednji vijek pa sve do današnjeg dana mnogo se raspravljalo i raspravlja. Neki od najpoznatiji kritičara o svetom Franji bili su predstavnici katoličkog romantizma, Nijemac Joseph von Görres i Francuz Frédéric Ozanam. I mnoge druge poput Augusta Neandera, Johanna Karla Ludwiga Gieselera, Sabatiera, Jorgensena Franjo je oduševio svojim životom, kao i Nijemca Waltera Goetza koji nije želio stvarati Franjinu biografiju, nego ju je htio dosegnuti. Pitanje koje je mučilo sve njih glasi: Zašto je baš ovaj čovjek, odgovorio na cjelovit i potpun način na ono što je društvo tražilo, zašto je njegova ljudska vrijednost zadovoljila zahtjeve koji su snažno odjekivali u svijesti masa? Potreno je dakle rasvijetliti tko je bio ovaj čovjek.

 

 

 

II. Europa, Crkva i Asiz krajem XII. stoljeća

 

Druga polovica XII. stoljeća nesumnjivo je bila jedna od najnemirnijih i najnapetijih epoha u povijesti Europe i zapadne Crkve. Naime, tek se bio završio veoma mučan raskol iz 1130., a već su se nazirali problemi heretika koju su cvjetali unutar Crkve, pogotovo u sjevernoj i južnoj Francuskoj te Italiji. Velike probleme su stvarali i slavenski pogani i muslimani u Španjolskoj koji su pružali otpor prema obraćenju. Heretike su pokušavali istrijebiti vojnim akcijama, međutim kad su shvatili da snagom oružja neće biti nikakve koristi, jer je Sotona ušao u tijela ljudi i zarobio ih, Crkva je odlučila mirnim putem, šaljući misionare u te krajeva kako bi obratili nevjernike. Na sastanku u Veroni iz 1184. Fridrik Barbarosse i novi papa Lucije III. svečano su osudili heretike bez obzira na njihovo ime, popraćene crkvenim izopćenjem i carskim izgonom. Dakle, ponajveću ulogu u borbi protiv heretika, katara, imali su misionari koji su svojim životima htjeli ljudima pokazati smisao ljudske egzistencije pozivajući se na primjer Isusa Krista i njegova života.

 

I u Asizu je vladalo burno stanje. Vladale su borbe između maiores i minores, između velikaša i pučana. Asiz je bio jedan od onih talijanskih gradova u kojemu se za ondašnje poimanje ugodnog života moglo živjeti. Postojala je trgovina, pisarstvo, kovači, potkivači te mnogi drugi zanati. Vladao je mentalitet u kojemu dobit zauzima mjesto prvoga reda. Takav je bio i Franjin otac Petar koji nije mogao razumjeti svoga sina Franju koji se razišao s njim i počeo živjeti ono što mu je dotada bilo mrsko i gadljivo. Stoga, Franjino obraćenje moći ćemo lakše shvatiti samo ako ga smjestimo u povijesne i zemljopisne koordinate u kojima se dogodilo.

 

 

 

III. Franjin život

 

a) Mladost

 

Prvi sin trgovca Petra Bernardonea rodio se 1181. ili 1182. Na krštenju su mu dali ime Giovanni, Ivan, po Ivanu Krstitelju, međutim kasnije su ga prozvali Francesco – Franjo, vjerojatno zato što je otac jako volio Francusku, a on rado pjevao na francuskom jeziku. Franjo je rastao uobičajeno, osiguran očevim imetkom. Pomagao je ocu u trgovini. Poznavao je osim pučkoga latinskog i književni te francuski jezik. Živio je životom prosječnog asiškog mladića, bio trubadur koji je rado s društvom pjevao po ulicama i uživao u izlascima s društvom. Kao mladić, željan slave, uključuje se u bitku (Collestrada 1202.) između Asiza i Perugie na stranu papinskih jedinica koje su trebale vratiti „odbjegle gradove“ pod crkvenu državu. Bio je zatočen u peruđinskom zatvoru gdje se i razbolio. Nakon izlaska iz zatvora životopisci spominju da se počeo drugačije ponašati, povlačiti u sebe, i pitati: „Tko si ti, a tko sam ja, Bože moj?“ Nadalje, 1204. ili 1205. pridružuje se nekom velikašu-vitezu da ide ratovati u Apuliju. Međutim, negdje u Spoletu, dogodit će se posvemašnje darivanje bogate viteške opreme nekom siromašnom vitezu na istom pohodu. Tu opet uskaču neki hagiografi da ga usporede sa sv. Martinom Tourskim koji daje svoju polovicu plašta, a Franjo dariva svu svoju bogatu opremu. Nakon sna o dvorcu, vraća se potresen u Asiz. Što je bilo, ne zna se, ali odustao je od puta. Prekretnica u Franjinom životu bio je susret s gubavcem, s onim koji je bio marginaliziran i izbačen iz društva. Franjo jašući na konju, ne mogavši zaobići gubavca, sjaše s konja, daje gubavcu novčić i ljubi ga. Nakon nekoliko dana iznosi iz očeve kuće više novca i sukna i nosi ih u leprozorij. Odluka je pala, ne više bogati trgovac nego brat među marginaliziranima.

 

b) Obraćenje

 

Susret s gubavcem, dakle, bio je trenutak milosrđa, ispunjen pobožnošću prema gubavcima. Nije to bio trenutak u nekoj zanosnoj molitvi, čudu, nego jednostavno svakodnevni susret s onima koji su odbačeni i omraženi. Više to nije bila zgađenost prema njima, nego ljubav. Franjo tada „izlazi iz svijeta“ (exivi de saecolo) što je tada crkveno pravni izraz za onoga koji se pokoravao što je Crkva odobravala, a da se pritom nije trebao rediti i postati klerikom. U biti to znači napuštanje dosadašnjeg načina života (ordo laicorum). To nije bijeg od svijeta, naprotiv put u srce svijeta, među ljude, u krajnje religiozno-socijalnom angažmanu. Zbog dobre očeve situacije bio je privržen darežljivosti i velikodušnosti siromasima svega što je imao zbog čega je dolazio u sukob s ocem, koji ga je čak zatvarao u kućni pritvor. Zadirkivanja brata Anđela i suze majke zbog nerazumijevanja postupaka svoga sina samo su ga sve više odvlačila u osamu. Mnogo vremena provodio je u Porcijunkuli gdje je i čuo glas: „Franjo, idi i popravi moju kuću!“ Njegovo obraćenje nije bilo odbacivanje ambicija, nego preokret njezinih sadržaja i ciljeva. Odriče se svega što je imao, odriče se vlastitog oca želeći od sada pa nadalje govoriti: „Oče naš, koji jesi na nebesima“…. To odbacivanje očevoga dosegnuto je i prožeto duhovnim značenjem koje se rasvijetlilo poljubcem gubavca. Želio je slijediti strogi pokornički put, nasljedovati Isusa Krista i to nudus nudum Christum sequi.

 

c) Živjeti evanđelje

 

Dakle, Franjino mjesto odsada pripada siromašnima, malenima, marginaliziranima. Jasno, Franjo i franjevački red će kroz povijest biti različito shvaćani i prakticirani. Jer, postavlja se pitanje je li smisao života, ili još bolje može li se život temeljiti samo na odricanju, na siromaštvu, na izbjegavanju nečega ili treba biti založen za nešto i nekoga? Franjo je u svojoj svijesti imao na prvom mjestu baš takve, one kojima treba pomoć, one koje je nepravedna politika, društvo, grešne strukture gurnuli na dno, a on je bio taj koji je po evanđelju poslan baš njima i koji postaje dragovoljno siromašan. Siromašni manji brat koji nije ni želio biti svećenik, ni redovnik, ni kanonik nego nešto drugačije, živio je po evanđelju i to je bilo sve što je smatrao dostojnim pravog života. Poštivao je svakog svećenika, presveta otajstva duboko častio, jer je smatrao da oni koji posvećuju tijelo i krv Kristovu, kao jedinu opipljivu prisutnost Kristovu na zemlji, trebaju biti poštivani, baš zbog posvećenja tijela i krvi Kristove. Nakon što je čuo riječ evanđelja da ide u svijet i sa sobom ne nosi ništa, da se odrekne samoga sebe, Franju su te riječi prosvijetlile i povele na put propovijedanja. Evanđelje je bio trenutak u kojem je počeo stjecati i drugove, zbog toga mu se pridružuju i druga njegova braća, drugovi. Njihovo model života bio je secundum formam sancti Evangelii. Njegovi najvjerniji drugovi i braća bili su Bernard iz Quintavalle, Petar iz Katanije, Egidije, Sabbatinus, Moricus, Filip Dugi… Među tim drugovima vladala je neizmjerna solidarnost i bratska ljubav kao najjača spona jedinstva u najrazličitijim poteškoćama. Molitva, rad, siromaštvo za sebe, raspoloživost za druge kroz pomaganje u duhovnim i vremenitim potrebama, život s ljudima, opomene za svako nepoštivanje itd…to je bilo ono što su drugovi željeli i zbog čega su se uputili u Rim, papi.

 

 

 

IV. Između Rima i Asiza

 

Godine 1209. Franjo dolazi u Rim s drugovima, papi Inocentu III. da mu odobri pokornički život. To razdoblje Crkve bilo je veoma burno i teško, vladale su borbe između svjetovne i crkvene vlasti, cara i pape, to je bilo vrijeme pokornika i heretičara, valdenza, katara, joakimista, raznih duhovnjaka itd. Također na istoku su se vodile borbe s muslimanima, za prevlast u Jeruzalemu koje gube svoj smisao u okrutnostima, pljački, zaradi. Sam papa Inocent III. šalje vojsku na Jeruzalem, ali i na kršćanske heretike koji žive uzorno – siromašno, dijele što imaju, dobro propovijedaju, ali su previše kritični prema Crkvi, isključivi prema svećenicima i nesnošljivi prema hijerarhiji. Uz pomoć biskupa Guida I. Franjo i drugovi su dobili dozvolu za takvim životom. Nažalost, detalji toga sastanka se ne znaju, ali Franjo je obećao papi poslušnost, poštovanje, poniznost i odanost. Štogod bilo u Rimu, izgleda da je prevladala trijeznost i Franjo dobija usmeno dopuštenje (approbatio) kojemu je pravilo bilo jednostavno izraženo Evanđeljem, nasljedovanjem Krista paucis verbis et simpliciter. Inocent III. na koncu blagoslivlja drugove i govori im sljedeće riječi: „O braćo, idite s Gospodinom, i kako se Gospodin bude udostojao nadahnuti vas, svima propovijedajte pokoru.“

 

 

 

V. Život manje braće

 

a) Bratstvo

 

Mnoga braća su sumnjala u njihov način života, neki su se htjeli povući u osamu. Međutim, Franjo je u svetoj srdžbi počeo propovijedati pa su se skupile raznorazne ptice. čak i one ružne, što je za neke autore aluzija na tekst knjige Otkrivenja. On se ne odlučuju na samostanski život, ma propovijedanje po crkvama i katedralama, na pustinjaštvo, na lutalački život (religiosus vagus), nego po dvojica ili u skupini trebaju biti putujući propovjednici Radosne vijest kojima je, kako kaže Franjo „samostan čitav svijet“. Franjo, prima đakonat samo iz razloga da može čitati Evanđelje, propovijedati pod misom i služiti, ali ipak poštuje i svećenike i crkvenu hijerarhiju. Skromni oratorij „Manje braće“ bila je Porcijunkula. Tu su se sastajali i molili, to im je bilo najdraže i najsvetije mjesto baš zbog svoje skromnosti i neznatnosti. Franjo nikad nije tražio od Crkve povlastice, prezirao je novac smatrajući ga prašinom. Teologiju je smatrao svetom znanosti samo kao tumačenje Svetoga pisma, nikada kao sitničavo istraživanje i nadmudrivanje nego susret teksta Pisma s tekstom života, Božje riječi i života suvremenika, doslovno primjenjivanje Isusovih riječi na konkretni život (sola scriptura), ono što je Martin Luther također kasnije zagovarao.

 

Velike poteškoće su nastale u Franjinu životu. Trebalo je institucionalizirati svoju zajednicu koju je nastojao urediti kao bratstvo u kojem će vladati obiteljski odnosi, iskrenost, otvorenost, sloboda govora, ponašanja i djelovanja, bez sladunjavosti i kontrole „velikoga brata“. Za razliku od klasičnih monaških i samostanskih ustroja, za razliku i od dominikanaca, Franjo je model opata, superiora i prelata zamijenio službom ministra, poslužitelja. Njegovo načelo bilo je da najveći među njima bude sluga svima (viri evangelici). Iako prepušta drugima da vode bratstvo, on se nikada kao – utemljitelj, duhovni i moralni autoritet ne suzdržava intervenirati kad god vidi da njegova braća odstupaju od njegovih prvotnih nakana, od evanđelja, čak i onom da brat nije dužan slušati nevaljala poglavara ili ako mu ovaj nešto naređuje što se protivi njegovoj savjesti.

 

b) „Fratres et sorores minores“

 

Broj franjevaca brzo raste. Pridružuje im se i plemkinja Klara Asiška, nećakinja Rufina degli Offreduccio koji je već bio uz Franju i utjecao na njezinu odluku više i od samoga Franje. Klari se uskoro pridružuje i njezina sestra Katarina i druge djevojke (1211). Franjin put ju je privlačio, i nakon što je svečano, rezanjem kose, primljena u bratstvo – Franjo je šalje u samostan kao sluškinju, a nakon toga u crkvu sv. Damjana gdje su se one skrasile i što će postati samostan klarisa, sestara koje će molitvom pratiti braću, a braća pomagati svojim sestrama. Franjo i Klara su imali svoj povjerljivi i duboki odnos, poput dvoje zaljubljenih, odnos savršena razumijevanja i života potpuno posvećena Kristu. To je bilo ono što je njih dvoje vezalo i što ih je jačalo. Ona se obvezala na njega i obećala poslušnost samo njemu. Ovaj odnos popraćen je brojnim tajnim sastancima o kojima nema mnogo informacija, i brojnim pismima. Franjo nije želio uspostavljati nikakvu teokratsku ni crkvenu, ni nacionalno-katoličku državu, niti se svrstavaju uz kakvu stranku i vlast. Nije imao nakanu osnovati ni red, ni crkvenu instituciju, ali je bio primoran, što od Rima, što od činjenice da se stvore nesuglasice među braćom. Želio je živjeti jednostavan život sa svojom braćom i sestrama u bratstvu, u samostanu koji nije imao ograničenih zidova i koji je otvarao svoja vrata svim ljudima, a pogotovo onima najugroženijima. Nasljedovati Isusa Krista, pokora, molitva, meditacija nad Svetim pismom, povlačenje u samotna mjesta, propovijedanje i život među ljudima, to je bilo ono što je braću odlikovalo. I taj put i dan danas privlači jer to nije ništa drugo nego Isusovo evanđelje, a ono i privlači jer je još neostvareno.

 

c) Braća u svijetu

 

Franju i njegovu braću moglo se susresti svugdje po Europi, po mnogim gradovima, cestama, trgovima. Osobito su dobro primljeni u Francuskoj, u Svetoj Zemlji, nešto kasnije i u Engleskoj. Poteškoće su bile u Njemačkoj i Ugarskoj ponajviše zbog nepoznavanje tamošnjeg jezika i što su ondašnji narodi mislili da su to „brbljivi“ heretici. Neka su braća išla u Maroko, propovijedati među muslimane, ali za razliku od Franje bili su pogubljeni. Franjo je sam proputovao Italiju, kretao za Francusku, Španjolsku, bio je u Svetoj Zemlji i na koncu stigao i na dalmatinsku obalu (1212). U Damietti se, na iznenađenje očevidaca i cijeloga svijeta, susreo u miru s egipatskim sultanom Malikom-al Kamilom za vrijeme V. križarske vojne. Pojedinosti susreta nemamo, ali se izražava Franjina smionost u kojoj se mješa želja za mučeništvom i poštivanje slobode i vjere drugoga. Korisno je ovdje spomenuti dva oblika svjedočenja vlastite vjere: marakeški model koji će često podrškom službene Crkve prevladati, ali i Franjin model, model dijaloga i otvorenosti.

 

d) Franjino povlačenje i uspjeh

 

Na kapitulu 29. rujna 1220. bila su okupljena sva braća. Franjo isrcpljen bolešću pada na koljena pred Petra Cattanija i govori braći: „Od sada pa nadalje bit ću mrtav za vas“. Evo Petra, on je poglavar Reda. Svu braću je to zaprepastilo, taj iskaz poslušnosti i dužnog poštovanja poglavaru. Franjo je, naime, svjestan da zbog svoje bolesti ne može više nadgledati Red, biti neprestano s braćom, sestrica smrt mu je polako kucala na vrata. Franjo je tražio odmor od umora. Bio je presretan jer je uspostavio mir i sklad među ljude, učinio je da su svi bili djeca jednog Oca. Franjo je svojom jednostavnošću postao svjetionik čovječanstva, jer je nasljedovao siromašnoga i poniznoga Krista. Franjo i franjevaštvo su nadahnuli mnoge stvari i u umjetnosti, od jednostavnog govora na narodnom jeziku, s primjerima iz svakodnevnog života, do slikarstva s trećom dimenzijom, do uzvišene gotike, kao i socijalnu, karitativnu brigu za gubavce i siromašne (hospiciji, Kruh svetog Ante).          

 

Franjo je promijenio svijet. Nadahnuće je za mnoge kroz čitavu povijest, od malih ljudi do intelektualaca, od običnih vjernika do papa, od katolika do protestanata, od kršćana do muslimana, od vjernika do tražitelja istine… Činjenica da je on, siromašak, sluga sviju, napisao Pjesmu stvorenja, pjesmu radosti života, a papa Inocent III. moćnik zapada piše djelo O preziru svijeta ili o bijedi ljudskoga postojanja, nam govori o kakvom se čovjeku ovdje govori i koliko i kome mi doista sličimo.

 

 

 

VI. Crkva i Franjo

 

Odnos između Franje i Crkve, franjevaštva i crkvenosti, od početka pa do danas će imati svoje dramatične razvoje, sukobe i tragične ishode. Crkva, osobito kardinal Hugolin zatražit će od Franjina učenika njegov životopis da bi jasno svijetu pokazao spiritualiziranje Franje, osobito njegovih rana, inzistirat će osobito na čudesima i legendama o sv. Franji.    Put do odobrenje Franjina Pravila bio je jako dug. Ali, Franjo je s instinktom trgovca i viteza sastavljao nekoliko pravila, koja su bila više norma, po Evanđelju, a ne skup pravnih normi, i onda bi ih stavljao ad experimentum, jer kako u konačnici Isusovo evanđelje staviti u pravne okvire. Zbog toga je Franjo i uspio. U ovom pravnom putu treba spomenuti lice koje je pomagalo Franji u sastavljanju, Cezarije iz Speyera. I Potvrđeno pravilo (Regula non bullata), Franjo je napisao uz pomoć druge braće i to u osami.

 

 

 

VII. Od La Verne do smrti

 

U prelijepoj gustoj šumi na planini La Verni Franjo je u rujnu 1224. doživio na sebi najviše očitovanje nadnaravnoga: stigme. Franjo naređuje potpunu šutnju, tako da o tome, kao što će se kasnije precizirati, tijekom njegova života ništa nije procurilo. Važno spomena je da su njegovi drugovi odlučili poštivati tu odluku. Nesumnjivo je da je Svetac doživio jedno nadnaravno iskustvo, doživio bol Kristove muke u sebi, i on je smatrao da se o tome nije trebalo govoriti. Franjo, nakon događaja na La Verni i silno isrcpljen bolovima i teškom bolešću, vraća se u Asiz gdje će u zadnjim danima svoga života biti s braćom i poučavati ih. Franjo je kroz cijeli život nastojao dosegnuti cjelokupnu širinu Kristove ljubavi i htio je da njegova braća za tim istim teže.

 

Franjo umire u noći između 3. i 4. listopada 1226., u prisutnosti svoje braće, u 44 godini života. Ako je vjerovati onima koji su bili prisutni, subotom uvečer neuobičajena, čudesna pjesma ševa pratila je njegov prelazak.

 

Od Franje je jedna od najljepših pjesama na talijanskome jeziku – Pjesma brata Sunca ili Pjesma stvorenja u kojoj Franjo hvali Svemoćnoga i milosrdnoga Boga za sunce, vatru, vjetar, zemlju, za ljude, sva stvorenja i za sestru smrt koja je dobra jer je od Boga željena, te će osim mirotvorstva postat i svjetskim zaštitnikom ekologije.

 

 

 

Svevišnji, svemoćni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.

 

Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.

 

Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.

 

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.

 

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.

 

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.

 

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.

 

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.

 

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života;
blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

 

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.

 

 

 

Franjo Asiški nije toliko svetac kojemu se ljudi mole, Franjo također nije „čudak“ ovoga svijeta, nije sudac, nego čovjek kojega se nasljeduje, „glasnik velikoga kralja“, osjetljiv prema siromašnima, milosrdni otac među svojom djecom. On nije kult ličnosti, on je jednostavna, jedinstvena persona koja se najviše približila Isusu Kristu i njegovu evanđelju. I cijeli Franjin život, molitve, spisi, njegovo opiranje i predanje svijetu i Crkvi, viteštvu i proroštvu imali su jedini cilj da ljude, svoju braću i sestre usmjere prema Isusu Kristu. Franjo je čovjek koji svojom karizmom oduševljava i dan danas i ne ostavlja nas ravnodušnima prema ovom svijetu iz kojega je potrebno izići, kako veli Franjo, i započeti novi život, život poniznosti, ljubavi, mira i istinskog sebedarja. Jer, ne samo da ćemo svoje bližnje ljubavlju i dobrotom učiniti sretnima i zbrinutima, nego ćemo pomoći i sebi, stvorivši si unutrašnju sreću i mir. (Dalaj Lama). Franjo se od običnog asiškog mladića uzdigao kao iz bogate cvijetne lijehe do uzora i mjerodavnu osobu u povijesti čovječanstva.