Fra Tomislav Miloloža
Fra Tomislav Miloloža

U vremenu u kojem živimo svjedoci smo sve bržeg razvoja znanosti. Svakovrsna otkrića iz raznih područja množe se tolikom brzinom da ih velika većina ljudi uopće nije u stanju pratiti. Međutim, upravo u vremenu kada je znanost naizgled doživljavala svoj trijumf nad religijom postalo je očito da znanost, koliko god uznapredovala, nikad neće uspjeti u potpunosti spoznati sve tajne prirode. U spoznaji svoje nemoći znanost se u određenim područjima istraživanja sve više približava teologiji nadajući se da će zajedničkim trudom pronaći istinu. Ova knjiga nastala je kao plod suradnje jednoga teologa i fizičara, obojice izuzetnih stručnjaka u svome području.

 

 

Skriveni Bog

 

Ivan Golub, Vladimir Paar

 


Vladimir Paar, rođen u Zagrebu 1942., je redoviti profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Objavio je 493 znanstvena i stručna rada, autor je i urednik 21 knjige te niza udžbenika za srednje škole. Područje njegova znanstvenog i stručnog rada obuhvaća više različitih tematika. Autor je većeg broja stručnih radova o razvoju obrazovanja u funkciji razvoja. Već tridesetak godina zalaže se za orijentaciju hrvatskog školstva i hrvatske privrede na razvoj. Jedan je od autora i urednika dokumenta HAZU Hrvatska temeljena na znanju i primjeni znanja.Tri desetljeća sudjeluje u javnim medijima, a naročito na televiziji i radiju, na popularizaciji znanosti i uloge znanja, obrazovanja i znanosti u gospodarskom i društvenom razvoju

Ivan Golub rodio se u Kalinovcu 21. lipnja 1930. godine kao petnaesto i najmlađe dijete u obitelji Barbare, rođ. Lukač, i Luke Goluba. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu Kalinovcu, a Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i studij bogoslovije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika ga je 1957. zaredio nadbiskup Franjo Šeper. Do 1961. godine službovao je kao kapelan u nekoliko župa sjeverne Hrvatske. Kao pitomac Hrvatskoga papinskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu specijalizirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijani dogmatiku te je obranio doktorsku radnju De mente Ecclesiologica Georgii Križanić. Studirao je i na Papinskom biblijskom institutu (1961.-64.), na kojem je postigao akademski stupanj licencijata ili magisterija biblijskih znanosti. Od 1964. predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu na kojem ubrzo, nakon što je habilitirao radnjom Čovjek slika božja, postaje izvanrednim te (1979.) redovitim profesorom. Bio je pročelnik Katedre za dogmatiku i vršitelj dužnosti pročelnika Katedre za ekumensku teologiju i dijalog. Od 1984. g. bio je profesor gost na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu. Dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dopisni član Austrijske akademije znanosti u Beču, član stranaca Talijanske književne akademije Arkadije u Rimu, prvi član Akademije Tiberine u Rimu, te član Međunarodne teološke komisije u Vatikanu. Utemeljitelj je časopisa Spectrum - Ogledi i prinosi studenata teologije, bibliografije Hrvatska kršćanska bibliografija i Bibliographia sacra croatica, Bogoslovne tribine, biltena Zajedništvo.

Paar u prvom dijelu knjige razmatra o hipotezi čovjeku nedostupnog Božjeg djelovanja. Naime jedno od temeljnih pitanja koje zaokuplja teološku antropologiju jest pitanje Božje djelotvornosti i čovjekove slobode. Postavlja se pitanje kako se njihova koegzistencija može uskladiti s uobičajenom paradigmom determinizma. Kamen temeljac suvremene znanosti je pretpostavka da se svi procesi u svakom prirodnom sustavu odvijaju po određenim prirodnim zakonima, koji se izražavaju u matematičkom obliku. Prema tome, prirodni se zakoni mogu smatrati osnovom za deterministički svijet u kojem nema prostora Božjem utjecaju na svijet. Paar temelji svoje zaključke na pretpostavkama da čovjek ne može i nikada neće moći dobiti determinističko rješenje za nelinearne jednadžbe. Za razliku od čovjeka, Bog, koji je svemoguć, može izbjeći probleme osjetljive ovisnosti o konačnoj preciznosti početnih uvjeta, računalnoj preciznosti i parametrima sustava Prema tome, nedeterministički procesi u kaotičnom režimu za Boga su sasvim deterministički. Tako Bogu uspjeva da nedetktibilnim promjenama u kaotičnom režimu vrši radnje koje će u konačnici rezultirati značajnim preokretima u ljudskom životu.

Drugi autor, Ivan Golub, započinje povijesnim sporovima o odnosu Božje djelotvornosti i čovjekove slobode. Sporovi su se rasplamsali u 16. i 17. stoljeću pod nazivom spor o pomoćima (controversia de auxiliis). U vezi s tim događajima Golub ukratko obrađuje i sukob Galileijevih kozmoloških dokaza s Biblijom. Zatim donosi svoje teološke teze da je Bog stvorio svjet na način igre (Deus ludens). Pojam stvaranja svjeta kroz igru znači da Bog može, igrajući se, djelovati neuočljivo unutar prostora i vremena, ne ugrožavajući pritom čovjekovu slobodu.

U knjigu su uključena i neka razmišljanja sadašnjega pape Benedikta XVI. koji je pokušao donekle obasniti Otajstvo Trojedinoga Boga u suodnosu naspram valno-čestičnog dvojstva u kvantnoj fizici. U tom promišljanju dolazi do izražaja osobnost znanstvenika koji vrši pokuse jer on ne može biti samo objektivni promatrač. Ratzinger kaže: Mi danas znamo da u fizikalnom eksperimentu i sam promatrač ulazi u eksperiment i da samo tako može doći do fizikalnog iskustva. To znači da ni u fizici nema čiste, prave objektivnosti, da je i ovdje rezultat eksperimenta, to jest odgovor same prirode, ovisan o pitanju koje joj je upravljeno. U odgovoru je uvijek prisutan dio pitanja i dio samoga onoga koji pita. Odgovor ne sadržava samo prirodu u njenoj osobnosti, u njenoj čistoj objektivnosti, već se u njemu odražava i nešto od čovjeka, od naše vlastitosti, dio ljudskog subjekta. Ovakvi stavovi su bliski razmišljanjima Nielsa Bohra, s tom razlikom da ovdje Ratzinger povlači i teološku paralelu: A to, uz odgovarajuću promjenu, vrijedi i za pitanje Boga. Nema čistog promatrača. Nema čiste objektivnosti. Čak se može reći: Što je neki predmet prisutniji čovjeku, što više on ulazi u središte njegove vlastitosti i što više biva promatrač njime angažiran, utoliko je manje moguća sama distanciranost čiste objektivnosti. U samoobmani je, dakle, onaj tko uvijek želi pružiti samo hladan objektivan odgovor koji konačno nadilazi predrasude priprostih pobožnih ljudi a sve objašnjava samo objektivno znanstveno. On uopće ne može pitati i egzistirati kao puki promatrač. Onaj tko pokušava biti samo objektivni promatračne dolazi ni do kakva iskustva. A tako se i stvarnost Bog pruža tek pogledu onoga tko se upušta u eksperiment s Bogo – eksperiment koji nazivamo vjerom. Jedino tako dolazi do iskustva; i jedino ako se vrši taj eksperiment, bivaju postavljena i pitanja. A odgovor dobiva samo onaj tko pita.

Dakle, da se vratm na Golubova razmišljanja. Bog je sve stvorio i sve uzdržava, skriven je kako prorok Izaija kliče: Uistinu, ti si skriveni Bog, a opet tako prisutan u svojim djelima da će Pavao reći: U njemu živimo, mičemo se i jesmo. Bog je stvorio svijet na način igre, ali čovjek je po istočnom grijehu raskinuo takav način postojanja i uzdržavanja svijeta kroz igru. Obnavljanje iskonskoga stanja događa se u Božjem usmjerenju da održava svijet na način igre, u mjeri u kojoj ne dokida čovjekovu slobodu. Igra ne ide za služnošću, nema svrhe do sebe same i pruža zadovoljstvo, a čovjeka nosi nagon da ide za stjecanjem, služnošću svega oko sebe pa i samoga sebe. Pa i Svemir se, iako zahvaćen edenskom kletvom igra, a i Zemlja s njim. Sve se, i zvjezdano nebo i svijet atoma ritmički kreće i vrti u praiskonskoj igri. Ako je Bog igrač - Deus ludens, onda je igračka svijet. Ako je čovjek slika Božja, biće u kojemu je Bog, onda je čovjek zapravo igrač Božji. Na koncu knjige nalazi se pjesma Ivana Goluba s nazivom Skriveni Bog:

 

 

Ponekad poželim Tebe


i stupove tvojih hramova.


Zasanjam o starim klupama


Tvojih svetišta i o tamjanu u dimu.


Uščeznem da bude drvo sasađeno


uz tokove rijeka tiho.


Zadrhtim čežnjom da budem struna


što na harfi pjeva Ti harno.


I mir da budem sebi i drugima


i svakomu stvoru da budem ti.


Reci mi, nije li život zapravo igra:


Igra što je znaju svi narodi i vremena sva


igra skrivača. Znam i tko se igra:


Sad se Bog skriva i čovjek ga traži.


Sad čovjek se skriva i Bog ga traži.


Kako će svršiti igra? I to znam:


Naći će jedan drugoga.


Anđeli će – čuo sam u povjerenju –


skandirati čitavu vječnost:


“Homo ludens – čovjek igrač


slika Božja – imago Dei„.