Fra Darko Trbara
Fra Darko Trbara

Fra Leopold Bogdan Mandić je primjer sveca koji je pokazao kako se kroz jednostavan život može doći do visina koje se ljudim često ćine dalekim. Iz poslušnosti prema Božjoj volji proveo je 40 godina u ispovjedaonici i bio je djeljitelj Božjega milosrđa ljudima. Nisu ga krasile ni visina ni ljepota, ali ljepota i jednostavnost duha kojom je odisao omogućila je Bogu da kroz njega vrati mnoge zalutale ovce u svoj ovčinjak.

 

 

 

Leopolod Mandić, Svetac Pomirenja

 

P.E. Bernardi

 


 

 

S Bogom ruku pod ruku


Gradić Herceg-Novi, jedan je od bisera koji krase ulaz u Boku Kotorsku u Dalmaciji. Dana 12.5.1866.g je bio sav u blještavilu: cvijeće, palme masline i more obasjano suncem, sve je sličilo osmjehu krasnog proljeća. Toga dana u tolikoj mirnoći prirode , obitelj, Petra Antuna Stjepana Mantića i Dragice Carević, obradovala se novomu djetetu, predposljednjim od 12-tero koja su okrunila njihovu bračnu ljubav. To je djete bilo nježno i slabašno kao cvijet. Tek nakon mjesec dana mogli su ga odnjeti na krštenje. Tako je dobio kršteno ime Bogdan. Obitelj mu je iskazivala posebnu nježnost i osebujnu brigu. Odrastao je slabašan i nikad nije dostigao normalnu visinu. Igrao se s prijateljima, ali se vidjelo da njegov duh teži ka nećem uzvišenijem. Volio je biti sam u sobici i moliti se Bogu, klečeći na golim daskama. Učio je s velikim žarom, ali više nego bistrinom, isticao se srcem. Sa 16 godina odlučio je postati sin sv.Franje i upisao se u sjemenište 16.11.1882. Dok su njegovi plakali, kad je on odlazio, on se smješio. Pitali su ga zašto on ne plaće, on im je odgovorio: ”Ne mogu plakati, idem u dom Gospodnji, a vi biste htjeli da tugujem?“. Teško mu je bilo u sjemeništu jer je bio slabašan i nerazvijen. Isticao se duhom kojim je neuništivo prihvačao sva iskušenja, samo da bi postigao svoj cilj: Postati misionar. Posvetio se učenju s velikim žarom. Poštivao je svaku odredbu.

 

Kapucinski novak


Godine 1884. na dan 2. svibnja Bogdan ulazi u kapucinski novicijat u Bassano di Grapa u Italiji. Uzima ime Leopold. Unatoč velikoj strogosti u novicijatu kapucina onog vremena, fra Leopold se junački suočavao s odricanjima, posebno ako se ima u vidu njegova tjelesna slabašnost. 1885..g. Položio je jednostavne, privremene zavjete. Poslije novicijata ide u Padovu na studij filozofije, a zatim u Veneciju na bogosloviju. U Veneciji 20.9.1890. je bio zaređen za svećenika. Bio je tri godine poglavar kapucinskog samostana u Zadru i nakon toga poglavar samostana na Kopru. Zaustavio se u Thieneu, u svetištu Majke Božije. Živio je povučenim načinom života, udubljen u molitvu i studij, ali bi saslušao sve ljude koji bi dolazili k njemu. Godine 1909. premješten je u Padovu gdje je bio ravnatelj i profesor kapucinskim studentima. Potom je bio oslobođen tih zaduženja da bi se mogao potpuno posvetiti ispovjedanju. Godine 1917. u jeku rata morao je u izgnanstvo u južnu Italiju, jer se nije htio odreći pripadnosti hrvatskome narodu. U petom mjesecu 1919. vratio se u Padovu svojoj ispovjedaonici. U svojoj sobici je kroz 40 godina, 12 sati dnevno primao tisuće pokornika koji su se izmjenjivali od jutra do većeri. Ako bi mu kad misli malo skrenule na nešto drugo odmah bi išao pred oltar i molio. Unatoć hladnoći zimi ili velikoj vrućini ljeti, otac Leopold bi i tada bio u ispovjedaonici i ispovjedao. Bilo je i slučajeva kad je osoba za ispovjed znala sjesti na njegovo mjesto, onda bi se on samo osmjehnuo kleknuo i ispovjedao.

 

Čuda i zgode


Gospodin Antun Capellato iz Albignasega piše 1928.: ”Jedna moja nećakinja, teško je bolesna od meningitisa, bila je na umoru. Utekli smo se ocu Leopoldu koji je kada je čuo za taj žalostan slučaj, bio duboko potresen. Zamolio je da mu samostanski pomočnik donoese jabuku. Fra Leopold blagoslovi jabuku, reće njezinim roditeljima da daju djevojčici jabuku da jede i da se mole BDM. Nakon što je pojela jabuku, djevojčica je ozdravila. Sv.Leopold je imao dar od Boga da je mogao vidjeti što je netko zgriješio, prije nego mu osoba kaže. Znao je reći:”Znam sve”. Postao je kapucin da bi pošao na istok u misje, da doprinese svojim radom za veliku stvar, za koju se marljivo pripremao učeći istočne jezike. Ali Gospodin je htio da ostane čitav svoj život u ispovjedaonici. Bio je u samostanima u Zadru i Rijeci. Rekao je pred Bogom ne postoji u meni ni tračak sumnje zbog istog razloga po kome sam odabran u svečenićko i serafsko zvanje. On se zavjetovao da će uz Božiju pomoć sve poduzeti da se ujedine istočna braća. Sv. Leopold je bio oruđe poslušnosti i molitve, jer je sve izvršavao u poslušnosti i uz molitvu Bogu. Više od 40 godina svoga života proveo je u ispovjedaonici od 5 do 24 sata. Jeo je posve malo, činio je pokoru, noću nije spavao više od 4,5 sati, a poslije podne nikada nije pošao spavati. Jednoga dana oko 15 sati neki gospodin, ne našavši ga u ispovjedaonici, pođe mu u sobu i nađe ga u krevetu u teškoj groznici. O.Leopold reče gospodinu: ”Gospodine, za Boga miloga nemojte se sablaznitii što ste me našli u krevetu ovaj čas. Danas doista nisam mogao više izdržati“. Sve do posljednjih godina svoga života nije dozvoljavao da mu se u ispovjedaonici postavi peč, trpio je student. Rekao je koliki su bez doma svog vani na hladnoći, a ja da ovdje sjedim u toplom i uživam.

 

Prema kraju (raju)


Trpio je fizičke boli: bolove u želucu, očima, kostobolju koja izobličuje njegovo tijelo, često je gorio od temperature i groznice. Poslije proslave zlatnog svečenićkog jubileja 22.9.1940., njegove su snage naglo počele otkazivati. S tjelesnim bolima spojile su se i moralne patnje: nije više mogao ispovjedati, a i druga su mu duhovna iskušenja parala srce. Gospodin ga je doista doveo na Kalvariju i dao da se s njim popne na križ. U zimu 1941.g. pojačali su mu se bolovi u želucu. Nije više mogao primate hranu i zato je toliko oslabio da je morao ležati u krevetu. Dana 30.7.1942.g. blago je preminuo u Gospodinu. Ustao je u 5:30, dopratili su ga u bolesničku kapelicu da se pripremi za služenje svete mise, ali ga odjednom zahvati slabost i on je pao. Priskočili su mu u pomoć i odnijeli ga u krevet. Došao je k svjesti, ali nešto malo kasnije dođe gorki trenutak. Podjeliše mu sveto bolesničko pomazanje. Bio je pri najpotpunijoj svijesti. Poglavar samostana izmolio je 3 puta Zdravo Marijo i Zdravo Kraljice. Otac Leopold je polako ponavljao uvijek i sve slabim glasom riječ po riječ i jedva što je izgovorio: ”O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!”, njegova blagoslovljena duša započe let prema nebeskoj domovini.


Godine 1976. na dan 2.svibnja papa Pavao VI. proglašava oca Leopolda blaženim, a već 1983. na dan 16. listopada papa Ivan Pavao II. Proglašava blaženog Leopolda Bogdana Mandića svetim.