Fra Franjo Baraban
Fra Franjo Baraban

Knjiga je izašla u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Autor je knjigu posvetio dvojici preminulih fratara, dr. fra Miroslavu Kasapoviću i dr. fra Ljudevitu Rupčiću. Budući da knjiga sadrži dvadesetak poglavlja, zbog jasnoće sadržaja i boljeg razumijevanja, podijelio sam je u četiri glavna naslova.

 

 

 

Kratki uvod u novozavjetnu poruku

 

Božo Lujić

 

 

 

 

Fra Božo Lujić
Fra Božo Lujić

Božo Lujić, rođen je u Osječku, BiH. Studij filozofije i teologije završio na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a postdiplomski na Teološkom fakulteti u Ljubljani. Doktorirao je 1982. disertacijom „Iskustvo Boga i čovjeka u Jeremijinoj knjizi“. Specijalne biblijske studije pohađa na Papinskom biblijskom institutu u Rimu gdje postiže licencijat biblijskih znanosti (1989). Godine 1989/90. pohađa studij na Franjevačkom biblijskom institutu u Jeruzalemu. Također studira i završava germanistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Član je provincije Bosne Srebrene i profesor na Teologiji u Sarajevu. Autor je brojnih članaka u raznim časopisima. Sudionik na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Predsjednik je Biblijskog instituta KBF-a, član Hrvatske sekcije Europskog društva za katoličku teologiju. Od 1993. gost predavač na KBF-u, a od 2005. stalni profesor biblijskih znanosti na Katedri Staroga zavjeta KBF-a Sveučilišta u Zagrebu.


Dvije važne odrednice utječu na njegov teološki rad: istraživanje pojava starozavjetnih proroka, njihove teologije i značenja za suvremenog čovjeka, te bavljenje značajnom temom o Božjem kraljevstvu kao teološkim središtem života, djelovanja i propovijedanja Isusa iz Nazareta. Njegovo teološko djelo usmjereno je na bitne sadržaje: na međuodnos čovjeka i Boga. U svojim djelima, najizričitije u djelu „Isusova otvorena antropologija“ daje nov pogled na čovjeka i Boga u postmodernističkom vremenu u kojem je čovjek zatvoren, osamljen i oslonjen samo na sebe. Nasuprot takvom poimanju čovjeka Lujić nudi otvorenu antropologiju Božjega kraljevstva i Isusa kao novoga čovjeka.


Autor je sljedećih knjiga: Iskustvo Boga i čovjeka u Jeremijinoj knjizi (1985), Biblijska promišljanja sadašnjega trenutka (1998), Povratak u slobodu ljubavi (2000), Iskre ljubavi iz Evanđelja (2001), Drugi – mogućnost ljubavi (2003), Starozavjetni proroci (2004), Isusova otvorena antropologija (2005), Kratki uvod u novozavjetnu poruku (2005).

 

      1. Uvod u Evanđelja

 

Evanđelje, radosna vijest, nakon Isusove smrti u uskrsnuća prenošena je najprije usmenim putem, da bi tek kasnije bila zabilježena i sačuvana za potonja pokoljenja. Pismenu zabilježbu Isusovih riječi preuzela su četvorica evanđelista koje je crkvena zajednica priznala, a njihova djela prihvatila kao autentična izvješća i opise Isusa Krista. To su Matej, Marko, Luka i Ivan. Prva tri evanđelista su sinoptici (grč. sin horao – gledati zajedno) jer se kod njih uočava velika sličnost u građi. Postoje neznatne razlike, ali one su više u svrsi ili teologiji pojedinog Evanđelja. Ivanovo je evanđelje više teologizirana poruka, kako autor kaže, nego sinoptička evanđelja. Kod Ivana vidimo kako se spasenje ostvaruje u sadašnjosti, ali to isto vrijedi i za osudu, dok sinoptici naglašavaju vječnost kao nešto što dolazi poslije. Sve ovisi o tome u što i u koga čovjek vjeruje. Ivan vjeruje u ljubav, u konkretno činjenje istine, življenje po njoj, i takav život autor vidi kao život ljubavi što smatra tipičnom kršćanskom vrednotom i obilježjem. Unatoč razlikama između sinoptika i Ivana, pa i među samim sinopticima, svim evanđeljima se pridaje jednaka važnost jer donose Isusovu poruku i život, koji je nešto veće od svakog klišeja u koji ga žele uokviriti, više od svakoga naslova, od svakoga zakona koji mu se pripisuje. Raznolikost u Evanđeljima osvjetljava Isusov lik s različitih strana na različite načine, te kroz različite teologije i tako pokazuju sve bogatstvo Isusove osobe, djela i propovijedi.

 

Autor u ovom prvom dijelu donosi i značajke Pavlove teologije koja počiva na iskustvu Uskrsloga na putu u Damask. Za kršćane središnja poruka bi trebala biti povezanost Isusove smrti i uksrsnuća. Središte stoji u Kristu Raspetome, u onome koji visi na križu zbog nas ljudi, grešnika. To je sama ljubav. Pavlova teologija relativizira zakon, stavljajući ga u drugi plan, a naglašava ljubav, vrednotu koja se ne bi smjela uokviriti u zakonske propise.

    

      2. Božje kraljevstvo


Isus dolazi na zemlju lišen svih religioznih sustava, svih političko-vjerskih pokreta. Dolazi s drukčijim pristupom, u direktnom sinovskom odnosu s Bogom i posebnom punomoći koju proroci nisu imali. S njim, nevidljivo, dolazi kraljevstvo Božje; „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (Mk 1, 14). Isus želi obraćenje. Obraćenje od zla i otvaranje vlastitoga bića novim događajima s kojima Bog odlučno stupa u ljudsku povijest. Raskinuti s prošlošću i stvoriti preduvjete za budućnost, za novi Božji, dar koji nosi Isus Krist. Taj dar je ono željno iščekivano vrijeme milosti, ili kako su ga Grci zvali kairos.

 

Božje kraljevstvo nije nešto onostrano i nešto neživotno. Također nije nešto materijalnom nešto što se može vidjeti i opipati. Prema autorovim riječima svako vezivanje Božjeg kraljevstva uz prostor značilo bi izdaju njegove biti, jer bi se onda prostorno shvaćeno Božje kraljevstvo podvrgavalo ljudskoj vlasti. Božje je kraljevstvo skrovita stvarnost koju treba otkrivati, prihvaćati, na njoj raditi, nju razvijati, u nju vjerovati. A nju otkrivaju samo maleni i mudri koji imaju vjeru. Ta stvarnost odnosi se na čovjeka i njegovo sredite bića. Zato to nije nikakva ideologija ili sustav. Ona je novi poredak čovjeka prema čovjeku i Boga prema čovjeku, ako i čovjeka prema Bogu. Uspostava kraljevstva, doduše, dolazi od Boga, od Isusa, ali počinje od čovjeka, iz njegove slobode, zahvatom u vlastitu srcu. To kraljevstvo autor izražava kroz opise Isusova govora na gori. Osam blaženstava čine posebnu vrstu govora u kojem se objavljuje sreća ili blaženstvo onima koji pod određenim uvjetima provode živote s vjerom u Boga i u svome se životnom stavu oslanjaju na Boga. Oslonac na Boga je jedini put ostvarenja kraljevstva na zemlji. U tako čvrstom osloncu autor veli da su blaženstva poput divne skladbe koja je istinska oda radosti životu koju čine i Bog i čovjek. Milosrdni Bog započinje i završava odu, a čovjek je u njezinu središtu obavijen Božjim djelovanjem. Takav čovjek nalazi se u Božjem kraljevstvu. Može li si nešto više i zamisliti?!

 

Isus je donio nenasilno kraljevstvo i novu metodu, metodu nenasilja. Isusovo okretanje drugog obraza značilo je zapravo konkretno razoružanje napadača koji bi trebao vidjeti da tako – silom i nasiljem - ne može riješiti nikoji problem. Štoviše, pružiti neprijatelju ruku, razbiti njegov negativni stav života i donijeti ljubav. Dok ovo čitam i pišem, uviđam kolimo mi „šepamo“ u ovakvoj ljubavi, jer je danas sve više osvete jednih prema drugima, zla, stvaranja novih neprijateljstava, ubojstva. A Isus izričito naglašava da se problemi riješavaju pokušajima približavanja čovjeku iz čovjekova svijeta i iz čovjekovih nevolja. Dakle, moć solidarnosti.

 

      3. Isusova antropologija i susret s čovjekom


Bog traži čovjeka i izlazi mu u susret, štoviše, traži one izgubljene jer mu je do njih najviše stalo. Ostavlja onih devedeset i devet i odlazi u potragi za onom jednom, izgubljenom koja naspram one većine nema neku vrijednost. Našoj ljudskoj logici ovo je nepojmljivo i neracionalno. Ali Božja logika nadilazi našu logiku, naše poimanje i postupanje. Vrednuje ono odbačeno i izgubljeno i za to se bori. Jer ta logika dolazi iz čistog poimanja ljubavi koja poduzima sve da nitko ne bude izgubljen, pa ni onaj izgubljeni sin koji iz svoje slobode bira zlo, a kad uviđa grešku u koracima vraća se Ocu, u njegovo krilo, a ovaj mu hrli radosno u susret i prima ga. To je logika ljubavi.

 

Ljubav kao najosobniji odnos u kojem Bog sebe nudi čovjeku, nuka čovjeka da tu ljubav oživotvori s bližnjima i neprijateljima i da je izrazi svojim svakodnevnim djelovanjem i životnim stavom. Takvu ljubav donosi Isus kao čovjek, konkretno. Imao je svoje prijatelje, drugove, pa i neprijatelje, ali je prema svima iskazivao obilno milosrđe i ljubav kao jedino rješenje.

 

Upravo kroz davanje, kroz ljubav omugućuje se samoostvarenje osobe. U Isusovom izričaju ako netko izgubi ljubav, dobit će je, ako je nastoji sačuvati, izgubit će je, autor pronalazi jedino rješenje navedenoga paradoksalnoga izričaja, a to je: Uzmemo li kao činjenicu da se ljubav, a i život, odvija barem između dviju osoba, onda u tim koordinatama treba tražiti rješenje. Takva ljubav onda postaje opipljiva stvarnost, odreknuće od samoga sebe i misao na drugoga. Pogotovo, ako imamo uzor u Isusu, koji je, kako navodi Pavao, uzeo lik sluge i postao ljudima sličan, uzeo našu sudbinu i ponio je da bi joj dao smisao u patnji i smrti, tradicionalno rekavši sišao nad pakao. Zar takva ljubav ne vrišti da je slijedimo?!

 

Autor, u jednom od poglavlja, zaista lijepo govori o čovjekovom zlu i bijegu od Boga. Zao svijet ne potječe od Boga, nego od čovjeka, kada se on udalji od Boga. Zlo dolazi iz čovjekove slobode koju mu je Bog dao. Čovjek sa svojim odlukama odbija Riječ, ne apsorbira Svjetlo, više voli zatvorenost nego otvorenost, besmisao nego smisao. Ali Bog neprestano poziva na susret s njim koji uvijek uzrokuje dobro.

 

      4. Isus – čudesa, sudbina, uskrsnuće i apokalipsa


Za razliku od mnogih nebiblijskih čudesa, Isusova čudesa su zapravo dio dolazećeg Božjeg kraljevstva, koje Isus donosi sa svojom osobom naviještajući i djelujući; čudesa predstavljaju Božje kraljevstvo koje nadvladava i potiskuje demonsko-sotonsko područje moći. Čudesa su znak promjene života u susretu s Kristom, znak obrata od staroga i okretanja ka novom. Autor izričito naglašava da je duh nositelj osobina bolesti, koje Isus liječi, a ne neka tajna sila. Oslanja se na govor Isusov u kojem kaže da iz nutrine, iz ljudskoga srca izlaze: zle misli, razne vrste bluda, krađe, umorstva, preljuba, lakomstva, opačine, lukavstvo, razuzdanost, zavist, psovka, oholost, bezumlje. Sva ta zla izlaze iznutra i onečiste čovjeka (MK 7, 14-23). Ali u susretu s Isusom, osoba ozdravlja, jer Isus liječi susretom, tj. svojom osobom – samo zdrava osoba otvara osobu i samo zdravi duh liječi duh.

 

Isus je sa sobom donio jedno veliko nerazumijevanje i nelogičnost. Čak ga ni njegovi najbliži učenici nisu razumjeli. Međutim, Isus je na zemlji imao zadaću, misiju. Isusova odluka bila je krajnje slobodna i osobna iako je sa sobom nosila posljedice koje su ulazile u okvire njegove sudbine. Isus jednostavno drugačiji put nije mogao odabrati od puta Golgote, od puta Križa. To je bio smisao njegove misije, križ. U potpunom predanju Isus ispunja volju Oca svojega i još oprašta svojim krvnicima na križu. Taj križ, kako kaže autor, pokrenut će preplašene učenika da otvore put novoj, kršćanskoj zajednici – Crkvi.

 

Isus svojim uskrsnućem razbija strah i sumnje učenika. Uskrsnuće je ono što je oblikovalo ove dramatične događaje i dalo smisao postojanja. Isus je Božjom snagom ustao na život, on je uskrišen. Pavao kaže da bi naša vjera bila uzaludna, kad ne bi bilo uskrsnuća. Tu čvrstu vjeru u uskrsnuće pokazali su apostoli koji su, nakon smrti Isusove, svoje živote dali u propovijedanje i naviještanje Evanđelja. Njihovi životi konačno su imali smisla, jer su snagom Uskrsloga donosili radost Vječnoga života svima koji su za nju bili otvoreni.

 

I na koncu autor nam donosi vizije apokalipse. Apokaliptika bi bila duhovni pravac koji bi svoju glavnu pozornost usmjeravao prema otkrivanju budućih događaja što se odnose na kraj pojedinog vremenskog razdoblja ili čak na kraj opće povijesti. Autor kaže kako apokalisa ne postoji samo u kršćanstvu, nego i u drugim narodima. Štoviše, u izraelsko područje pojavila se iz perzijskoga kulturnoga i religijskoga kruga. Zadaće Apokaliptike u SZ jest da pokaže snagu vjere u Boga Jahvu koji uvijek daje sigurnost, iako se čini da je svijet prepustio tamnim silama zla. Razlika, koju autor navodi, između proroštva i apokaliptike jest u tome što proroci govore o budućnosti koja se razvija iz sadašnjosti, dok apokaliptičari govore o budućnosti koja će postati sadašnjost. Apokaliptičari vjeruju kako će se zlo razviti do kraja i kako će doći do konačne propasti. Tu će doći do sraza između kraljevstva sotone i samoga Boga u kojemu će Bog radikalno pobijediti zlo u ljudskoj povijesti. Nužno je shvatiti jezik apokaliptike koji odiše alegorijama i metaforičnim sadržajem. Jedan od problema apokalitike u našem vremenu je zloporaba iste. Naime, narod često ima iskrivljeni pogled o istoj, nametnut često i od vodećih struktura u Crkvi, koji plaše ljude propašću svijeta, izmišljajući brojne laži zbog čistog utilitarizma.

 

Kako u tom svjetlu razumjeti zadnju knjigu Biblije – otkrivenje?

Knjiga govori o krizi jednog povijesnog razdoblja, pogotovo u početku kršćanske zajednice, a s druge strane govori i o konačnom smislu ljudske povijesti. Ona, za razliku od apokaliptike, nosi optimistične tonove, nosi pobjedu Janjeta. Otkrivenje pridaje veliku ulogu Mesiji, što prijašnje Apokaliptike nisu činile u takvom intenzitetu. Otkrivenje je originalno djelo koje nosi apokaliptična obilježja, ali ne onakva kako je to bilo u SZ. Otkrivenje kao zadnja knjiga Biblije oslikava završetak svega kao konačno Božje uređenje u kojem će vladati sklad i harmonija. Jer, tu stoji Bog, uskrsli Jaganjac koji svojom snagom pokreće svijet i zbog toga Otkrivenje ne bi trebalo izazivati strah i pesimizam, nego nadu i optimizam.