Robert  Rašo
Robert Rašo

Knjiga Isus kakvog nisam poznavao američkog kršćanskog pisca Philipa Yanceya je stubokom promijenila našu duhovnost, kažu Claudia i Drago Pilsel. Knjiga je izašla u izdanju Prometeja 2007. u Zagrebu. Prijevod je načinio Hinko Pleško, a knjigu su uredili Neda i Božo Rudež.


Autor sam kaže da je pisanje ove knjige bilo veliki čin jačanja vjere. Autor si postavlja ozbiljna pitanja, jedno od njih je zašto mi koji nosimo njegovo ime nismo bolji u tome da ga slijedimo. Ova knjiga vodi svakog čitatelja do osobnog susreta s Kristom i stoga je preporučujem svima onima koji žele upoznati Isusa, Spasitelja iz Nazareta.

 

 

 

Isus kakvog nisam poznavao

 

Philip Yancey

 

 


Philip Yancey
Philip Yancey

Philip Yancey rođen je 1949. u Atlanti. Diplomirao je komunikaciju i engleski jezik. Dugogodišnji je urednik časopisa Christianity Today. Dvanaest njegovih knjiga nagrađeno je s Gold Madallion Award, uključujući Where Is God When It Hurts?, 1977; Disappointment with God, 1988; The Gift of Pain, 1997; The Bible Jesus Read, 1999. Knjige The Jesus I Never Knew (Isus kakvog nisam poznavao), 1995. i What's So Amazing About Grace, 1997. proglašene su kršćanskim knjigama godine. Zatim su slijedile uspješnice poput Reacing for the Invesible God, 2000; Rumors of Another World, 2003; When We Hurt: Prayer, Preparation &Hope for Life's Pain, 2006. i Prayer: Does It Make Any Difference?. 2006. Odrastajući u strogoj, fundamentalističkoj crkvi na jugu Sjedinjenih Američkih Država, mladi je Philip Yancey doživio Boga kao roditelja zlostavljača – krutog, srditog, spremnog da osudi svaki pogrešan korak. Njegov jedini prozor u stvarni svijet kao mladog čovjeka bile su knjige. One su otvorile njegov um, osporavale njegov odgoj i protivile se svemu čemu su ga učili. Riječ je o autoru koji je iznimno nadaren. Za njega je Billy Graham, jedan od najvećih kršćanskih propovjednika XX. stoljeća, doslovno rekao: „U evangelističkom svijetu nema pisca kojemu se više divim i kojega više cijenim.“ Ovom knjigom pisac nam predstavlja Isusa kakvog zaista nismo poznavali. Kako mu je to uspjelo? Ponajprije, pokušao je zaboraviti sve šablonske predodžbe Isusa. Yancey je podigao pogled tražeći pomoć milosrdnog Boga, jer je bio svjestan da sam nikada ne bi uspio naći nadahnuće za istinski susret s Isusom. Yancey je gotovo izgubio vjeru, a ipak ostao vjernik, što ponosno ističe, ne samo unatoč crkvi,već zato što je odlučio potpuno iznova proučavati Isusov lik na najizvorniji način. Ta žeđ za istinom i utemeljenjiem pretvara njegove knjige u najčitanija kršćanska djela u koja unosi svoj novinarski nemir i istančanu sposobnost uočavanja onog što zaista tišti u dubini srca svaku vjernicu i vjernika, svakog istinskog tragatelja za Bogom i Božjim.


Yancey kaže: „Tko god sretne Isusa, nikad više ne ostaje isti. Na kraju sam ustanovio da je pisanje ove knjige bilo veliki čin jačanja vjere. Isus je uzdrmao moje unaprijed stvoreno mišljenje i nagnao me da postavim ozbiljno pitanje: zašto mi koji nosimo njegovo ime nismo bolji u tome da ga slijedimo.“

 

 

Prvi dio: Tko je bio Isus?


U prvom poglavlju svoje knjige autor govori o tome tko je za njega Isus. Autor zanemaruje sve šablonske predodžbe Isusa i odlučuje krenuti u susret tom liku prvenstveno čitajući Evanđelja. Dakle, vraća se na početak kako bi upoznao pravog Isusa. Evanđelja su autoru otvorila oči, prikazala mu pravog Isusa u susretu s toplim i prihvatljivim riječima. Isusa ne smijemo definirati predodžbama, moramo ga upoznavati ispočetka, bez predrasuda i predodžbi.


U drugom poglavlju govori o Isusovu rođenju. O činu jednostavnosti koji je izveo Bog utjelovivši svoga sina. Ljudima je poslao čovjeka da uvide kako je ipak lijepo i vrijedno biti čovjek. Bog se javio svim ljudima koji su ga htjeli osluškivati. Dao nam je potpunu slobodu da ga izaberemo ili odbacimo. Tu je očitovana neizmjerna Božja ljubav i Božje poštivanje naše autonomije da se odlučimo „pro“ ili „contra“.


U trećem poglavlju govori o podrijeklu i okolnostima u kojima se dogodilo Kristovo rođenje. Manje-više poznate činjenice.


U četvrtom poglavlju govori o kušnjama u pustinji. Isus odbacuje i ne prihvaća prijedloge sotone. On nije došao izgraditi zemaljsko kraljevstvo, nego nebesko kraljevstvo usaditi u svakog čovjeka i to na najčudniji, a opet najveličanstveniji način, patnjom, križem. Isus odbija čuda, tajanstvenost, vlast koje mu đavao nudi, a to se ne može reći baš za Crkvu (dovoljno je da se prisjetimo inkvizicije i vidimo svo zlo koje je učinila). Bog pokazuje nemoć, naš Bog je ranjiv, jer ljubi čovjeka, dao mu je slobodu. Njegova patnja na križu otvara nam oči da ljubav oslobađa za život poštujući ljudsku slobodu jer on traži slobodnu ljubav. Dalje autor razmišlja o svojim osobnim iskustvima s Bogom, odnosno Isusom, Mesijom. Napominjem: Bog je ranjiv, Crkva je zajednica grešnika koji se susreću s onim bezgrešnim Spasiteljem.

 

 

Drugi dio: Zašto je došao?


U drugom dijelu, šestom poglavlju razmišlja o blaženstvima. Kroz osobna iskustva i nastojanja da čitatelji shvate te Isusove poruke autor naglašava da su blaženstva Istina. Istina jer nose vječnu utjehu u Boga, nose nadu, snagu i izazov da se upustimo u avanturu s riječima na Gori. Primjer su ljudi koji su se odrekli svega bogatstva zbog služenja najpotrebitijima. Oni dakle blaženstva žive simpliciter. Ne boje se. Nemaju strah.


Autor i dalje razmišlja. Govori o Tolstoju i Dostojevskom. Tolstoj je sve razdavao. Odlučio je pomagati drugima, sve je radijelio ali nije bio jedno s riječima u evanđelju. Nije bio sposoban u cijelosti prihvatiti Krista. Nije ga prihvatio kao prijatelja. Pogrešno se organizirao. Dok kod Dostojevskog pronalazi Božju milost, neizmjernu, u romanu Zločin i kazna. Milost Božja za Raskoljnikova kroz lik prostitutke Sonje. Tu je Bog milosrdan do kraja. I Tolstoj i Dostojevski su kristoliki ljudi za autora. Nadalje govori o milosti. Crkva treba imati lice Krista koji je prihvaćao i najgore te ih promijenio svojom milošću. Autor govori o Smrti i posljednjem tjednu. Nelogična je ta ljubav koja ide na križ. Taj koji je došao da nas spasi napušta nas bez borbe, u 33. godini života. Kako sada dalje? Isus se odriče sile i svega zloga, odlazi na križ da nam pokaže svoju pravu ljubav, slobodu ljubavi. To je čin nama naoko neshvatljiv, ali čin koji kaže: „ Ne brini, sada plačeš, ali otišao sam da se kasnije možemo zajedno smijati!“

 

 

Treći dio: Što nam je ostavio?


U trećem dijelu autor govori o Uskrsu i uzašašću. Uskrs je pak glavni događaj, ako nema Uskrsa onda nismo vjernici, nema vjere. Dobro je što je vjera naša nutarnja težnja za nečim što nas osmišljava, a to je Krist, Bog.


Nadalje autor razmišlja o Kristovom, nebeskom kraljevstvu. Kraljevstvo je maleno i nezamjetno, ali ako raste u pravom tijelu, onda donosi veliki plod. To kraljevstvo smo mi. Na nama je da odlučimo kako i hoćemo li dopustiti da se ono u nama ostvaruje. To kraljevstvo nije u masi i sili i razlikuje se od zemaljskog kraljevstva. Kristova slika ostavila je velik utjecaj u svijetu na nas. On nas poziva da se odreknemo svih predodžbi i da krenemo ispočetka s njim. Da se vratimo 2000 godina unazad i pritisnemo „Start“. Bog je ljubav- to je autor nakon mukotrpnog traženja uvidio i doživio. Doživimo i mi svi pojedinačno!