Fra Vinćenc Kajtazi
Fra Vinćenc Kajtazi

Današnji su Albanci potomci starog naroda koji svoje podrijetlo usko povezuju uz nekadašnje Ilire. Živeći tiho u čudesnoj posebnosti zemljopisnih uvjeta matične domovine, ponajviše na okupu u visokom brdima i pošteđeni od izravnog vanjskog utjecaja drugih naroda, oni su stoljećima brižno čuvali i uspijeli sačuvati svoj specifičan jezik i određenu autonomiji. Svakako je zanimljivo da je Albanija, iako se nalazi uz obalu jadranskog mora, pretežito planinska zemlja.


Na albanskom jeziku Albanac je Shqiptar, a njegova se zemlja Albanija na albanskom naziva Shqiperia, tj. Zemlja orlova. Albanska politička, ali i gospodarska izoliranost, u znatnoj su mjeri doprinjeli da se o njoj jako malo zna, ali i to da je ona i privredno zaostala za drugim europskim državama. Danas je jedna od najnerazvijenih država Europa.

 

 

 

Franjevci u Albaniji

 

Fra Marijan Karaula

 

 

 

 

Fra Marijan Karaula
Fra Marijan Karaula

Fra Marijan Karaula je rođen 1954. godine u Ljubunčiću. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1982. godine. Surađivao je u đačkom listu Novi cvijet, zatim u Kani i Svijetlu riječi.

Država Republika Albanija


Kao država, čija je površina 28.748 km, Republika Albanija se smjestila na jugozapadnom djelu Balkanskog poluotoka jugoistočne Europe. Na njezinom zapadu i jugozapadu blago ju oplakuju čiste i bistre vode Jadranskog i Jonskog mora u dužini od 362 km obale. Osim mora okružuju je i druge države. Na sjeveru i sjeveroistoku Crna Gora i Kosovo, na istoku Makedonija, na jugu i na jugoistoku Grčka, a na zapadu Jadransko i Jonsko mora – odnosno Italija.


Poznata su joj gorja kao što su Prokletije ili Šarsko-pindske planine, Guri i ZI (Crni Kamen). Najviši vrh je Korabi u oblasti Dibra  (2.751 m).


Teritorij današnje albanije je bio naseljen još u doba paleolitika, a nastanjivali su ga potomci Ilira i to plemena Enheleja, Taulantina, Dasareta, Pirusta i Albanija, pa je ime Albanija došlo od Ilirskog plemena Albana. Kroz povjest ovaj teritorij je često mijenjao vlasnika i političku upravu. Nekad pradavno bila je ovdje grčka kolonija, potom su vladali Makedonska država i Rimljani, a onda su se smijenivali: Vizigoti, Huni, Bugari, Bizantinci...


Albanija je danas po Ustavnom zakonu od 29. travnja 1991., parlamentalna republika utemeljena na višestranačju s jedni zakonodavnim domom.


Zakonodavnu vlast naime ima Narodna skupština. Predsjednik Republike je poglavar države i on imenuje vladu koja odgovara parlamentu.


Albanski narod  


Kao potomci Ilira, Albanci su najstariji narod koji živi na području južnoga Balkana. I ne samo da je ovaj narod prastar nego je hrabar i ponosit, ljubitelj neovisnosti i slobode. Sebe rado nazivaju Shqiptar, a u svoju zemlju Shqiprija.


Večina se ljudi pita, odakle ovo ime?


Pisci imaju različita tumačenja o korjenu riječi dok sam narod komentira ovako.

Shqip znači hrid, odnosno klisura, a Shqipe znači orao. Bilo kako bilo, ovdje se krije tradicionalni naziv prema kojemu se Albanci nazivaju i sinovi orla i orlova!


U Albaniji su dva plemena: Gegi i Toski. Prvi nalikuju na svoje susjede Slavene, a drugi na Grke. Prvi su visoka rasta i stasa, širokih pleća i tjela suhonjava. Drugi su osrednjeg stasa, uspravni i suhonjavi, tanki u pasu, širokih i otvorenih prsa, duga vrata, okruglih obraza, ravna i visoka čela.


Vrline i mane (BESA – ČASNA RIJEČ) - (KRVNA OSVETA)


Albanci su nadaleko poznati po svojoj besi, časnoj riječi koju daje pojedinac, porodica, selo ili pleme kao svećano obećanje zaštite ili pomoći, koje se mora održati. Besa je kod njih svetinja, jedna od njihovih glavnih vrlina.


S druge strane, jedna od najvećih mana Albanaca, bez obzira živjeli oni na Kosovu ili u Albaniji, jest velika osvetoljubljivost. Krvna osveta je kod Albanaca dužnost i potreba.


Djete još maleno navikuto je krvnoj osveti. Dobro pamti, ako mu otaci ostavi za amanet, da osveti svoju krv. Čim odraste, traži prigodu da izvede osvetu. Osveta traje do pet, deset pa čak i do pedeset godina. U krvnoj osveti nema razlike u vjeri; tu bije jedan drugoga samo ako ga je uvrijedio ili izazvao krv.


Krvna osveta se ukida na dva načina.


Prvi način: posrednici moraju izvesti izmirenje na zadovoljstvo obiju strana. Izmirenje biva u kući ubojice. Ako je kuća bogatija, obično pozovu župnik, hodžu dotičnog mjesta i dvadeset i četri starija lica. Dvanaest sa strane ubijenoga, a dvanaest sa strane ubojice. Ako je kuća siromašna bude ih dvanaest, po šest sa svake strane, koji će govoriti za i protiv: svatko brani svoju stranu.


Drugi način:  Pošto je ubojica pokušao sve moguće, da se izmiri sa svojim neprijateljem i nije uspio, može pkušati još ovo. Uzme svoje najmanje dijete, preda ga dvojici prijatelja koji ga odnesu u kuću ubijenoga. U kasnu večer pokucaju na vrata, i uđu sa djetetom unutra. Dijete plače, a domaćin iz samilosti uzme dijete u naručje, unese ga u sobu, kamo pozove i dvojicu prijatelja, uzme makaze pa postriže djetetu kosu i poljubi ga. Taj poljubac je znak potpunog oproštenja i izmirenja s ocem dijeteta. Zadrži ih u kući, dok ih ne pogosti, pa onda idu kući s dijetetom. Drugi dan iza toga spremi se i krivac - otac dijeteta  da ide u posjet novom prijatelju, s kojim sklopi kumstvo i prijateljstvo pa čak i pobratimstvo.


 II. KATOLIČKA CRKVA U ALBANIJI


O katoličkoj se crkvi u Albaniji pričalo i puno i malo, ali o njezinim stvarnom stanju godinama se nije znalo gotovo ništa. Ni danas se nezna puno više. Čini se, da to nije ništa čudno! Naime, o ovoj temi ne znaju puno više ni oni koji žive u Albaniji.

 

Klice kršćanstva iz apostolskog doba?  


Ima ozbilnih naznaka da su na prostoru Albanije klice kršćanstva posijane i iznikle već u apostolsko doba. Kao potomci Ilira nerijetko će Albanac spomenuti da su kršćanstvo primili tako davno. S ponosom će citirati riječi sv. Pavla, koji u svojoj poslanici Rimljanima piše: Tako sam od Jeruzalema i naokolo do Ilirika sve napunio veselom Kristovom vijesti.


Sjeme kršćanstva posijano tada u Iliriku, počelo se dobro razvijati, a crkveni život se lijepo odvijao. Organizirane su i neke biskupije, kao što su Skadarska, Dračka i Skopska biskupija.


No većina albanskog stanovništva prešla je na kršćanstvo znatno kasnije. Dogodilo se to tijekom IV. i V. stoljeća. Biskupi iz ilirsko – albanskog područja su sudjelovali na Nicejskom saboru 325. godine. Nakon toga sve do 1967. godine, osim razdoblja od 601. do 1089 godine, ime skadarskog biskupa, crkveno povjesni dokumenti ćesto spominju kao sudionika na mnogim važnim crkvenim skupovima. Grad Skadar uživao je za katolike iz Albanije ulogu sjedišta katoličanstva u njihovoj zemlji. Njegov prvi biskup bio je Basso i spominje se već 387. god.


Uporno se suprostavljajući najezdi Osmanlija prema Zapadu, kršćani u Albaniji su dugo vremena bili štit slobode katoličkoj Europi. U tom žilavom otporu posebice se isticao njihov čuveni nepobjedivi Gjergji Kastrioti Skenderbeg (Nadimak Skenderbeg na turskom jeziku znači gospodin Aleksandar, a Gjergji Kastrioti ga je dobio od samog sultana, jer ga je svojom sposobnošču podsjećao na čuvenog Aleksandra velikog). On je kao katolik ratovao isključivo u ime papa, koji su priznavali njegovu odanost, junaštvo i silne zasluge pa su mu zauzvrat kao nagradu davali počasne naslove kao što su Kristov vitez, Prvak kršćanstva i sl.

 

Albanija – prva ateistička država na svijetu

 

Albanija je proglašena prvom ateističkom državom na svijetu, a u Skadru je osnovan prvi ateistički muzej u svijetu. Tu su čuvani zaplijenjeni kipovi, svete slike i crkvene knjige iz mjesta gdje je vršena protuvjerska propaganda.

 

Od 1945. u Albaniji je uklonjeno: Sedam biskupa

                                                                    Šedeset dijecezanskih svećenika

                                                                    Devedeset redovnika

                                                                    Osam redovnica

                                                                    Deset sjemeništaraca

 

Oni su ubijeni ili su umrili za vrijeme sužanjstva. Ukoliko je u to doba postojao još poneki svećenik na životu, on se nalazio u zatvoru!


Kada je u svibnju 1980 . godine isusovački red Ndoc Luli, na molbu svojih rođaka, krstio njihove blizance, policija je najprije zatvorila majku djece i osudila je na osam godina prisilnog rada, a svećenikova osuda glasila je zatvor do smrti ( koja je ubrzo usljedila).


Da bi se prestavila svijetu bar malo svjetlijeg lica, Albanija je Ustavom iz 1976. godine jamčila građanima slobodu govora, tiska, udruživanja, skupljanja i javnih demokracija, ali u tom istom Ustavu nalazila se ova odredba: “Država ne priznaje ni jednu religiju i provodi ateističku propagandu s namjerom da u ljude usadi znastveni, materijalistički nazor na svijet“.


Godine1985. umire komunistički diktator Enver Hoxha, ali nema promjena. Ipak, velike promjene koje su u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća zahvatile istočnu Europu, odrazile su se i na Albaniju. U ljeto  1988. Godine, istoga dana su pušteni na slobodu svi zatvoreni svećenici. Neki od njih i nakon 25 pa i 30 godina tamnice.


Albanski mučenici


U golemoj skadarskoj katedrali 8. Prosinca 2010. održano je svečano liturgijsko slavlje, tjekom kojeg je otvoren Dijacezanski kanoski proces za proglašenje četrdeset albanskih mučenika .


Skupinu od četrdeset albanskih mučenika čini 36 svećenika i redovnika, trojica uglednih civila i jedna novakinja sestra stigmatinki ( Treći samostanki red sv. Franje ). Svi su oni stradali u XX. Stoljeću. Njih 38 za vrijeme terora režima Enver Hoxha u Albaniji, a dvojica svećenika nešto ranije. Ta dvojica svećenika su don Gjon Gazulli, kojeg su pripadnici režima Ahmeta Zogua objesili 5. Ožujka 1927. i fra Luigj Paliq, kojeg je 7. Ožujka 1913. na Kosovu ubila crnogorska žandarmerija.


Papa Ivan Pavao II. u Albaniji


Nedjelja 25. travnja 1993. uistinu je bila povjesni dan. Tu „zaboravljenu zemlju“, koju je u XV. stoljeću njezin nacionalni junak Gjergji Kastrioti Skenderbeg uzaludno pokušao obraniti od Osmanlija, posjetio je papa Ivan Pavao II. Za mnoge je ovo bilo veliko iznenađenje, pa i za katolički hrvatski narod, budući da je Papa odlučio posjetiti Albaniju prije nego Hrvatsku.


Papin posjet imao je pastoralni značaj. Tom prigodom je četri albanska svećenika proglasio biskupima, u neopisivoj euforiji svih žitelja zemlje, a posebno katolika. Među zaređenim je jedan franjevac, fra Robert Ashta. Osim njega Papa je za prve biskupe u slobodnoj Albaniji zaredio mons. Franu Illija, mons. Roka Mirditu i mons. Zefa Simonija.


Obred ređenja se odvijao u Skadru gdje se Papa susreo s prestavnicima gotovo svih katolika u Albaniji.


U Tirani se Papa obratio albanskom narodu govorom punim prijateljskih osijećaja i priznanja za životnost u vjeri i povjerenju u Boga unatoč pedesetogodišnjem grubom potiranju svega religioznog i vjerskog u ovoj zemlji. Papu je dočekala i pozdravila čitava albanska nacija. Muslimani, pravoslavci i katolici. U tom trenutku nije ih razlikovao.


Svoj posjet Albaniji završio je susretom s prijesednikom ove države Salijem Berishom. Predsjednik Berisha u obraćanju Papi je izjavio. „Albanski narod vjeruje u slobodu i u Boga. Albanci žele da se njihov san o slobodi ostvari u istinskoj demokraciji“.


Kako je vjera u Albaniji mogla preživjeti unatoč komunističkoj diktaturi?


Posvuda u zemlji je bilo svećenika i redovnica, koji su živjeli skriveno sa svojim obiteljima i obnašali svoje svećeničke i redovničke dužnosti .

Poznat je slučaj s. Marije koja je u vrijeme zabrane vjere, u mjestu Pistull,  išla od kuće do kuće i molila s obiteljima krunicu.

 

Neke crkve u Albaniji


Slučajni ili namjerni prolaznici kroz Albaniju, napose kroz njezino sjevernozapadno područje, iznenadit će se ponajprije brojnošću katoličkih crkava koje će vidjeti, manje ili više udaljene od ceste kojom prolaze. Neke će ih iznenaditi svojom veličinom, a neke svojom ljepotom. 

 

Crkav sv. Franje u Skadru


Katredrala je najveća katolićka crkva u Skadru, ali nije jedina većih dimenzija. Nedaleko od nje stoji povelika franjevačka crkva sv. Franje.


Prvu franjevačku crkvu i samostan u Skadru sagradila je kraljica Jelena Anžujska, žena srpskog kralja Uaroša I. Franjevci su Skadar morali napustiti nakon osmanske okupacije 1478. i nisu se u njega mogli vratiti sve do 1861. godine kada su te iste godine sagradili crkvu i samostan.

 

Crkva sv. Ante u Rubiku


Putnike koji se voze novim autoputem od graničnog prijelaza s Kosova i grada Kukesa u smijeru Laça i dalje prema Tirani, na nekih dvatesetak kilometara prije Laça, iznenadit će i obradovati nesvakidašnji prizor: na visokoj stijeni iznad autoputa i rijeke Mat smijestila se prijeljepa crkvica! To je crkvica sv. Ante u Rubiku, gradiću od samo nekoliko tisuća stanovnika, većinom katolika. Sazidana je od klesanog kamena.


Ovadašnja narodna predaja kaže da je tu nakad bio samostan benediktinaca. To potvđuju i vrlo stare freske u bizantskom stilu iz 13. stoljeća u apsidi crkve. Crkva je više puta popravljana, a najviše u vrijeme fra Mihovila Gjulijana, nekadašnjeg albanskog provincijala. To je Albanski spomenik kulture, pod zaštito države.


Pokraj crkve je ruševina staroga samostana, koji je nekad služio kao novicijat Albanske franjevačke provincije.


III. SINOVI SV. FRANJE U ALBANIJI


Poslje drugog svijetskog rata Albanska franjevačka provincija je podjeljena na prostor između tri države. Župe u Crnoj Gori i na Kosovu pripale su Jaugoslaviji, dok su župe Preveza i Janina pripadale Grčkoj. Zbog nemogućnosti dobrog komuniciranja s matičnom provincijom u Albaniji, župe u Crnoj Gori potpale su pod Zadarsku franjevačku provinciju, dok su Župe na Kosovu (Peć, Zlokućani, Zym, i Glođani) pripale Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj sa sjedištem u Sarajevu. Bosanski franjevci vodili su i administraciju svetišta sv. Ante u Đakovici, ali ne i tamošnju župu koja tu postoji od 1851. god.


U to doba Skadar je središte albanske kulture. U njemu su dva franjevačka samostana i sjemenište. U samostanu Gjuhadol, osnovanom 1861. godine, bilo je sijedište uprave Provincije, teologija, prva znanstvena biblioteka u Albaniji, a utemeljio ju je fra Gjergj Fishta. Na tom mjestu fra Stjefën Gjeçovi utemeljio je pinakoteku i prvi arheološki muzej u Albaniji.


U neposrednoj blizini samostana nalazila se franjevačka četverodogodišnja osnovna škola, osnovana 1861. godine sa optrpilike 500 učenika. U ovoj školi 1902. god za ravnatelja je imenovan Fishta i umjesto nastave talijanskog jezika odmah je uveo i albanski. Na ostalim mjestima fratri su držali još 27 škola. U Skadru su imali i klasičnu gimnaziju Liceum illyricum sa 200 učenika. Tu je na školovanju bilo mnogo učenika iz Crne Gore i Kosova, a posebno iz Janjeva.


Blizu škole u Skadru 1909. godine Fishta  je otvorio i malo kazalište, u kojem je u početku manjem broju, a kasnije i široj publici prikazivao svoje drame. Valja reći kako je Fishta razmišljao da kazalište bude samo za potrebe franjevačke škole. U njemu bi učenice i učenici u imali priliku okušati se i na dramskom području. No, zahvaljujući ponajprije Fishtinim dobrim dramama, kazalište je bilo sve poznatije te je kasnije uzdignuto na rang nacionalnog kazališta.

U vrijeme bezdušnog komunističkog režima streljano je 14 fratara, među njima i drački nadbiskup mons. Vinçenc Prennushi, provicijal fra Mati Prendushi i sva uprava.  Osuđena su 32 franjevca na doživotne i dugogodišnje zatvoske kazne, a još 27 ih je zatvoreno i upućeno na prisilni rad.


Slobodu vjere nakon pada komunističkog režima devedesetih godina prošlog stoljeća, dočekalo je 10 fratara (9 svećenika i 1 časni brat). Kako su oni bili iscrpljeni, general reda fra Hermann Schallück potražio je pomoć iz Italije, BiH, Poljske... Kao generalni delegat za Albaniju imenovan je Gian Marija Polidoro gvardijan samostana Poricjunkule iz Asiza. Njegovim zamjenikom na terenu u Albaniji imenovan je bosanski franjevac fra Lovro Gavran. Osim fra Lovre u Albaniji su u to vrijeme djelovali i fra Anton Ndua i fra Anđelko Kamenčić, koji i danas služi u župi Laç. Sva trojica su  članovi provincije Bosne Srebrene.


IV. FRANJEVCI BOSNE SREBRENE U ALBANIJI


Sudbina Katoličke crkve u Albaniji vrlo je slična sudbini Crkve u našoj zemlji (to jest u vašoj). Zemljopisno  - prirodni potencijali jednako su bogati u obje zemlje... k tomu, mentalitet, običaji, folklor i napjevi Albanaca i Hrvata, naročito onih iz poddinarskih predjela su veoma slični. U Hercegovini se stoljećima pjeva ganga, a na albanskom jeziku pjesma se kaže kënga.


Upravo su franjevci Bosne Srebrene najzaslužniji su za višestoljetne prijateljske hrvatsko – albanske kulturne veze; oni su naime s franjevcima Albanije povezani još od XIII. st. kada su stigli i u jednu i u drugu zemlju.


Vrijeme fra Lovre Mihačevića


Hitajući pomoći Albanskoj franjevačkoj provinciji u drugoj polovici  XIX. st., tadašnji general Franjevačkog reda fra Bernardino dal Vago obratio se upravi Bosne Srebrene s molbom da neki od njihovih franjevaca dođu u Albaniju. General je smatrao da Bosanski franjevci, koji su se vrlo dobro snalazili u vrijeme osmanlijske okupacije svoje zemlje i u njoj vrlo uspješno stoljećima čuvali svoj vjerski i narodni identitet, mogu itekeko pomoći Albaniji.

Bosanski franjevci vode sijemenište u Troshanu


Tako su u Albaniji došli i započeli svoje prosvjetno i pastoralno djelovanje bosanski franjevaci fra Lovro Mihačević i kasnije: fra Ivo Božić, fra Rafo Barišič, fra Josip Dobroslav Božić, fra Blaž Ikić, fra Paškal Dumančić.


Štoviše, prvi provincijal ponovno oživljene Albanske franjevačke provoncije 1906. god. postao je fra Lovro Mihačević, svakako najpoznatiji albanolog među bosanskim franjevcima s kraja XIX. i početka XX. st. Već od 1883. god. kada je u Albaniju došao fra Lovro, trojica ili pak četvorica bosanskih franjevaca već vode sjemenište u Troshanu kao odgojitelji i profesori te sudjeluju u pastoralnom radu.


Troshanski franjevački samostan u biskupiji, franjevci su dugo  vremena smatrali kao glavni samostan u njihovoj provinciji. Više puta je bio žrtva nemilosrdnog požara, a u jednom od tih požara, izgorijela su čak četri franjevaca.

Sloboda nakon komunističkih progona 


1) Bosna Srebrena je odgovorila sa ovim fratrima.


   a) fra Lovro Gavran

                   b) fra Antun Ndua

                   c) fra Pashk Gjetaj

 

Fra Lovro Gavran 


Za vrijeme života i rada u Albaniji fra Lovro je objavio vjeronaučni priručnik sakrementet e Kishës  - Crkveni sakramenti, te spomenicu Famullia e Iballes – Župa Ibala, a u Đakovici priručnik priprave za brak Martesa e krishtare – crkveno vijenčanje.


Fra Antun Ndua


Rođen je 12. lipnja  1958. u Prizerenu. Osnovnu Školu je završio u rodnom mjestu, srednju je završio u Subotici, a Teološki fakultet u Zagrebu.


Kao svećenik – franjevac, službu župnog vikara obavljao je najprije u Tuzli, a zatim u Đakovici. U Albaniji je pasoralno djelovao tri godine, od 1992 do 1995. godine, opslužujući službu gvardijana u Skadau i župnika u Bajzi. Godinu dana ponovno je bio župni vikar u Đakovici, a onda je devet godina bio misionar za katolike Albance u Njemačkoj sa sjedištem u Stuttgartu. Od 2006. vrši službu župnika i gvardijana u Đakovici.

 

 Fra Pashk Gjetaj


Rođen je 23. ožujka 1997. u Novom Selu. Franjevački habit mu je obukao provincijal Luka Markešić u Podhum, a za njegovo vrijeme je primio i privremene zavjete u Sarajevu. U Albaniji je djelovao tri godine kao brat – nesvećenik, a onda je napustio franjevački red. Umro je nesretnim slučajem u Lezhëu, u Albaniji.


2) Franjevci Hrcegovačke provincije u Albaniji


Na poticaj Opće uprave franjevačkog reda u Rimu i na molbu fra Lovre Gavrana, 1992. godine u Albaniju je došao fra Vlatko Soldo. Prve mjesece svog pastoralnog rada je proveo u Skadru učeći Albanski jezik. U jesen iste godine, postavljen je kao duhovni pomoćnik u Laçu, a kad je njegov župnik, fra Robert Ashta zaređen za biskupa, fra Vlatko je preuzeo gvardijansku i župničku službu u Laçu. Sljedeće godine u ožujku fra Vlatku se priključio i fra Ferdo Boban, također član Hercegovačke franjevačke provincije.

3) Fra Anđelko Kamenčić, fra Hil Kabashi i far Mijo Šuman


Fra Anđelko Kamenčić


U vrlo kratkom vremenskom razmaku, nakon što je postao svećnik, fra Anđelko je otišao na Kosovo. Svoje pastoralno djelovanje je započeo u župi Đakovica gdje će ostati punih 26 godina. Kroz to vrijeme je obavljao službu župnog vikara, župnika i gvardijana sve do 1. Rujna 1995. kada odlazi u Albaniju. Razlog zašto je morao ići je povratak fra Antuna Ndua kojega je očito netko morao zamjeniti. Za to su bila pogodna tri đakovačka fratar: fra Anđelko, fra Ambroz Ukaj i fra Ilija Kovačević. Sva trojica su bila spremna za ići u Albaniju, ali samo je jedan mogao.


Da ne bi mudrovali koji, oni su bacili kocku. Kocka je pala na Anđelka, koji se tome jako obradovao i time ispisao povijest. U povijesti franjevačke provincije Bosne Srebrene ostat će zapamćen po tome što je bilo na Kosovu i u Albaniji, djelovao pune 43 godine među albanskim katoličkim pukom.


Fra Hil kabashi


Nakon što se zaredio kratko vrijeme je djelovao među Hrvatskim katolićkim pukom u Bosni, najprije kao župni vikar u Bugojnu, a zatim u Bihaću. Nakon toga je djelovao 12 god na Kosovu.


 Far  Mijo Šuman


Kao najmlađi, zatvara listu bosankih franjevaca koji su dosad djelovali u Albaniji. Rođen je 25. Ožujka 1970 godine u Travniku. Pripada župi Vitez. Osnovnu školu je završio je u Vitezu, a gimnaziju u Visokom te Franjevačku teologiju u Sarajevu.

Godinu dana je djelovao sa mons. Hilom kabashijem u Fieru, zatim godinu dana u Laçu sa fra Anđelkom i konačno godinu dana u Bajzi. Kasnije je služio Albanskom narodu u Đakovici na Kosovu ( 2009 – 2011).