Onaj tko Boga ljubi, ostaje u Njemu 


Nije li ljudski život samo neprestano traženje Boga, hod nepoznatim stazama na kraju kojih čovjek čeka lice svoga Gospodara? Te su nepoznate staze često neosvjetljene ljudskim posustajenjem, nevjerom i slabošću. Traženja Boga u nečemu dalekom i stranom, još više zamračuje stazu kojom hodimo u nadi da ćemo se susresti s Njim. Zašto daleko tražiti Boga koji je u nama i oko nas, koji prožima svaki atom zraka, koji se otkriva svakoga jutra sa svitanjem?

       Da bi čovjek vidio jednostavne i velike stvari, mora promatrati svijet očima jednostavnosti, očima djeteta, kakvim ga je promatrala i sveta Klara hodeći svojom stazom i neprestano osluškujući Božji zov. Odrasla je u plemićkoj obitelji, a uvidjevši prolaznost zemaljskoga, okrenula je svoj pogled Neprolaznom i odlučila mu se posve predati. Tako je prepoznala Bogu ugodno služenje kod svetog Franje i, unatoč neslaganju njene obitelji s njenom odlukom, iz njegovih ruku je primila veo, znak kojim se zaručila s Gospodinom. Prvotnih godina je bila kod sestara benediktinki gdje je jačala njena želja za drugačijim služenjem Bogu, za posvemašnjim predanjem, nakon čega se smjestila uz crkvicu sv. Damjana i dobila prve sestre. Vjerovala je nesumnjivo Onome koji ju je poslao, predala se stalnoj molitvi, poučavala u ljubavi vlastitim primjerom. On se nije oglušio o Njene molitve, niti zanemario iskrenu ljubav te je njenim sestrama dao cijeli svijet za dom. Iskušenja zbog gubitaka su dala svete mučenice, ali ni krize ni nemiri ni godine nisu zameli stazu kojom je sveta Klara kročila. Onaj tko Boga ljubi, ostaje u Njemu.

            Tako ljudski život postaje poput pjesme slavuja, koja iz mračnog ništavila slavi svoga Tvorca, koji se brine i za melešne slavuje koji "niti siju niti žanju, a Gospod im daje." Povjeriti Bogu svoj život, položiti u Njegove ruke svoje misli, otvoriti svoje srce pred Njim može samo onaj tko je spreman pogledati svijet očima djeteta, jer takvima i pripada Kraljevstvo nebesko.

fra Robert Kepić

 

 

 

 

Obrati se i vjeruj evanđelju (Mk 1,14)

 

 

Zakoračili smo u korizmu. Po definiciji korizma je četrdesetodnevna priprava za Uskrs. Naša praksa pokazuje da je ovo vrijeme intenzivnijeg milosrđa, molitve i posta. I biblijski nas tekstovi potiču na to, ali i zahtijevaju promjenu logike njihova shvaćanja. Bit je činjenje u skrovitosti, kako se to na jednome mjestu lijepo kaže: „Neka ti ne zna ljevica što čini desnica.“ (Mt 6,3)

Isus najviše osuđuje licemjerje. A mi smo skloni činiti dobro samo kada nas drugi gledaju i hvale. Nije li nam dovoljno da nas Bog vidi!? I Isus je zapovijedao ozdravljenima da idu i nikome ne kazuju. Hoćemo li ove korizme činiti dobro i kada nas nitko ne vidi?

Isto je i s molitvom. U današnjem smo svijetu skloni razglašavanju čuda u molitvi i preko molitve. Hvalimo se na sav glas posebnim odnosom s Bogom. Isus međutim traži molitvu u tajanstvenosti. Ta i on se povlačio u pustinju i osamu na molitvu. Traži tihu molitvu u tajnosti vlastitoga molitvenog prostora i vremena te u osluškivanju Boga i onda kada nam se čini da je Bog odsutan, da nema odgovora na naše molitve. Hoćemo li se ove korizme sami za sebe upustiti u tihu molitvu?

Isus hoće da i postimo drukčije nego što to uobičavamo. Dok mi postimo, to onda redovito svi znaju jer smo i neraspoloženi i namrgođena lica, i ljuti na sebe i na one oko sebe, a Isus traži radostan post, kaže da se trebamo urediti, namazati lice kako drugi ne bi morali znati da postimo. Jesmo li ove korizme spremni prešutjeti da postimo kada nas netko ponudi nekim slatkišem?

 

Još nam je u pameti jučerašnje posipanje pepela po glavi u znaku križa. Koja simbolika! Križ, simbol patnje i umiranja; pepeo, znak raspadljivosti i prolaznosti. „Čovječe, sjeti se da si prah i u da ćeš se u prah pretvoriti.“ (Post 3,19) Ili druga formula pri pepeljanju iz Markova evanđelja koja govori upravo kako se trebamo nositi s prolaznošću i raspadljivošću: „Obrati se i vjeruj evanđelju.“ (Mk 1,14)

            Kako se obratiti i živjeti prema evanđelju? Putokaz je sažet u samo dvije zapovijedi ljubavi: „Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim.“, te druga: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.“ (Mt 22,37.39). Korizma je vrijeme mijenjanja odnosā u oba pravca, i prema Bogu i prema bližnjemu. Ne može se Boga ljubiti, a bližnjega mrziti. Isto tako, ne može se ljude voljeti, a Boga zanijekati. Kao što ljubav prema Bogu ne izostavlja čovjeka, tako i ljubav prema bližnjemu ne izostavlja Boga. Susret s Bogom je iznad odricanja, posta ili pokore. On se krije u iskrenom susretu s čovjekom. Jesmo li ove korizme spremni otkriti Boga u svim ljudima oko sebe?

           

Često se zna dogoditi da nas izvanjska odricanja u korizmi ne promijene, da iz vlastite pustinje iziđemo isti onakvi kakvi smo u nju i ušli.

Cilj korizme je nasljedovanje Isusa u svoj svakodnevici. Cilj korizme je vlastiti uskrs, vlastito mijenjanje i obraćenje. To se ne postiže izvanjskim natjecanjem u odricanju, čudotvornijoj molitvi ili težini dobrih djela, posebno ako to svima razglasimo. Zato Bog preko proroka Hošee kaže: „Ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice.“ (Hoš 6,6) Jesmo li dakle ove korizme uz iskrenost posta, molitve i djela milosrđa spremni davati ljubav i širiti radost?

Vršeći pokoru sveta Klara bila je radosna. Za nju je radost nasljedovanje Isusa u siromaštvu koji je izabrao biti siromah da bi druge obogatio svojom ljubavlju. Pokora joj je prvenstveno bila način nasljedovanja Krista što je nju činilo izuzetno radosnom. O njoj čitamo da je bila „žarka u ljubavi prema Bogu, u molitvi i neprestanoj kontemplaciji ustrajna, u strogosti spram hrane i odjeće hitra, a u postovima i bdijenjima zadivljujuća. Bila je veoma suosjećajna sa žalosnima, dobrostiva i velikodušna prema svim sestrama. Sav je njezin razgovor bio o Bogu.“

Uzmimo svetu Klaru za primjer i uzor ove korizme u nasljedovanju Isusa te s njom molimo:

Živi Bože,

u svojoj milosti

činiš da duša vjernika

bude veća od neba.

Jer nebo i sva stvorenja ne mogu obuhvatiti

tebe, svojega Stvoritelja.

Moja duša, međutim, želi biti

tvoje boravište i počivalište.

 

Kao što te je Djevica Marija u krilu nosila,

tako te i ja želim nositi u svojemu srcu.

Želim ti pripraviti stan

u prostorima svoje duše i svojega tijela.

Želim slijediti tragove tvoje Majke Marije

u predanju, poniznosti i siromaštvu.

 

Kriste, želim te obuhvatiti

kao što ti obuhvaćaš mene i sav svijet.

Ti si istinito blago

i ništa na svijetu

nije dragocjenije od tebe. Amen.

(Prema sv. Klari)

 

 

fra Mislav Jozić

 

(Meditacije na klanjanju 19. veljače 2015)

Podijelite na Facebook-u: