Smrt sv. Franje

 

„U posljednjem času“ – kaže Mudrac – „otkrivaju se djela čovjekova.“ To se na sv. Franji divno ispunilo.

 

„Živjeti za svijet smatrao je sramotom, svoje je ljubio do kraja, smrt je dočekao pjevajući. Kad mu se približiše posljednji dani, pošto mu je oduzeta ograničena svjetlost, uslijedila je vječna svjetlost. Primjerom kreposti pokazao je da nije ništa zajedničko imao sa svijetom.“

 

Franjo je živio za druge. Živeći za druge, služio je Bogu. Svoju je braću ljubio bez obzira na njihove slabosti. Ljubio ih je do konca svoga života. Braća su mu katkada zadavala boli i muke. Franjo ih nije odbacio, nije ih se odrekao jer mu ih je Gospodin dao.

 

Kako mi gledamo svoje bližnje?

Gledamo li ih samo kao teret ili kao Božji dar?

 

Nadalje stoji da je sv. Franjo umirao pjevajući. Koliku je vjeru u vječni život imao svjedoči njegov usklik: „Dobro došla, sestrice moja smrti!“

Franjo ne bježi od smrtnoga časa, štoviše on je spreman napustiti ovaj svijet koji je ionako prezirao. Sva mu je radost bila Gospodin. On je svim bićem hrlio toj Radosti! Hrlio je raširenih ruku i širom otvorena srca!

 

A kako ćemo mi dočekati sestricu smrt?

Nitko od nas ne zna kad će Bog pokucati na vrata na našega srca i pozvati nas natrag.

Bojimo li se smrtnoga časa?

Hoćemo li biti spremni pridružiti se svome Gospodinu kad nas pozove k sebi?

 

Franjo se svojim krepostima odvojio od ovoga svijeta. Svojim životom svjedočio je kako postoji nešto što nije od ovoga svijeta. Postoji nešto što nije podložno promjenjivosti niti raspadljivosti. Svjedočio je Boga koji je ljubav. Ljubav koja se daje do kraja.

 

Franjo je svojim življenjem postao slobodan od svega materijalnoga kako bi se mogao u potpunosti predati u ruke Božje.

 

Predajemo li se mi Božjem vodstvu? Koliko smo navezani na ovaj svijet?

 

 

Podijelite na Facebook-u: