Na putu života u Emaus

 

I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se    dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. (...) Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im Isus što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približiše selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: „Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!“ I uniđe da ostane s njima. (Lk 24, 13-16. 27-29)

 

Zgoda iz Lukina evanđelju koju smo čuli stavlja pred nas sliku životnog umora i beznađa u koje i mi danas zapadamo. Životi se naši često nađu u opterećujućim, gotovo bezizlaznim situacijama svakodnevice, gubimo nadu da će išta postati bolje, ostajemo sami bez dragih osoba – slično kao i ova dvojica učenika iz evanđelja čijeg su Učitelja prije koji dan ubili. Umorni od očajna tumaranja stazama ovoga svijeta, pronađemo si supatnika koji će razumjeti naše boli. I dok tako idemo bez cilja, na putu nam se pridružuje Isus, ali ni mi ga nismo u stanju prepoznati. Budući da pada noć, a znamo kako su očajne noći u osamljenosti duge i teške, pozivamo suputnika da tu prenoćimo, da se okrijepimo, da utažimo žeđ i glad.

 

Vadimo iz svojih zavežljaja kruh i nudimo osobi koju, rekli bismo, ne poznajemo – strancu. Želimo nahraniti onoga koji daje kruh života. A on, ne prinoseći komadić odmah ustima, lomi ga pred našim očima i daje nam ga za okrepu. Tek što smo uvidjeli s kim blagujemo, on iščeznu pred našim očima.

 

 

Nismo li zaboravili riječi koje nam je Isus izrekao na večeri Velikog četvrtka?! Ovo činite meni na spomen. Smetnuli smo s uma da se teški tereti olakšavaju na njegovoj gozbi ljubavi čineći to na njegov spomen, sjećajući se njegove žrtve za nas. U teškim trenucima života, u lutanjima zemaljskim bespućima on nas poziva da se kratko svratimo k njemu, da blagujemo kako bi nam dao kruh života – svoju Riječ i svoje Tijelo. Dok tumaramo beznadnim putovima, on nam upućuje Riječ i sokoli nas, a onda nam za okrepu daje svoje Tijelo. Molimo večeras Gospodina da za umor i teškoće tražimo utjehu s njim za stolom, da otkrivamo njegovu prisutnost u lomljenju kruha kako bismo skupa s dvojicom učenika iz evanđelja mogli reći: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“

 

Fra Fabio Badrov

 

 

Krist zauvijek sjede zdesna Bogu

 

Upravo čusmo rečenicu Krist zauvijek sjede zdesna Bogu. Uskrsnuo je. Uistinu je živ. Ovi usklici trebali bi svakodnevno odzvanjati u srcima svakog od nas. Svjedočenje radosti Kristova uskrsnuća znači pokazati svima da se u prihvaćanju Isusa Krista uskrsloga događa preobrazba svih naših ovozemaljskih križeva i dobiva smisao svako naše nastojanje jer uskrsnuće postaje i naša životna stvarnost. Osobni susret u vjeri s uskrslim Gospodinom otvara nas za ljubav i daje nam nadu da se usprkos svemu možemo ostvariti. Taj susret osposobljava nas za preobrazbu nas samih, naših obitelji, Crkve i naroda. Tada postajemo slobodni poput Gospodina koji se i u najtežim trenutcima svoga života darivao drugima, ljubio ih, opraštao im, svjedočeći na taj način, pa i u doživljaju napuštenosti od Oca, da smrt nema zadnju riječ.

 

Ako događaju uskrsnuća dozvolimo da nas zahvati, ako Kristu uskrslome dozvolimo da uskrsne u nama, da u nama i po nama nastavi činiti dobro, da u nama i po nama nastavi borbu, ali i pobjedu protiv zla, da u nama pobjedi našu oholost, zavist, srditost, lijenost, našu sebičnost, mržnju, ravnodušnost, da u nama potakne vjeru, nadu i ljubav, razboritost i pravednost, onda ćemo i mi postati uvjerljivi propovjednici i svjedoci uskrsnuća. I naš uskrsnuli Gospodin bit će stalno uz nas, on će djelovati s nama, u nama i po nama. Uskrsnuće će tad za nas biti novi kvasac koji će nam omogućiti postati novim ljudima, onakvim ljudima kakav je naš uskrsnuli Gospodin.

 

Živi, uskrsli Krist nalazi se i večeras među nama. Prepoznajemo ga poput učenika iz Emausa, u komadiću kruha. On djeluje na misteriozan način, ne napušta nas i uvijek nas iznenađuje svojom beskrajnom kreativnošću. Unatoč tomu što se nekad osjećamo ostavljenima, samima i ne uočavamo Božju prisutnost u svome životu, on je ipak tu i svime upravlja. Večeras ga stoga zamolimo:

Bože vjerni, koji si Izraelce proveo kroz vodu iz ropstva u slobodu, tako si i mene jednom proveo kroz vodu krštenja da bih bio tvoj. Kao što si jednoć sa svojim narodom uspostavio neraskidivi Savez, tako si i mene neraskidivo povezao sa sobom.

Podsjećaj me, Gospodine, da tvoju vjernost nikada ne zaboravim. Obnovi svoj savez u meni da bih, s tobom povezan, živio novim životom, što nam ga ti daruješ, da bih otkrio novu slobodu, koju nam ti obećavaš, da bih živio novim životom, što ga ni smrt ne može unišiti. Amen.

 


(Meditacije s klanjanja na Gorici 16. travnja 2015)