Sveti  Valentin - 14. veljače

 

Rimski martirologij spominje sv. Valentina s izvještajem koji potječe od Sv. Bede Časnoga iz VIII. stoljeća. On ga je uzeo iz legendarne muke Marisa i Marte. Tu se o sv. Valentinu kaže da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao velik ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268-270) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori svršetak, za mučeničku smrt.

 

Okrijepljen snagom svetih sakramenata hrabro je stupio pred cara. Taj mu je rekao: «Valentine, rado bih čuo tvoju mudrost i želio bih biti tvoj prijatelj. Za uzvrat samo jedno od tebe tražim: povratak k staroj vjeri u rimske bogove.» Valentin je odvratio: «Svijetli care, kad bi bar nešto slutio od Božje slave, to nikad ne bi od mene tražio. Krist je za mene pravi Sin Božji.» Na upit jednoga od sudaca što misli o bogovima, odgovorio je: «To su demoni!» Sudska skupština se podigla na noge te zatražila Valentinovu smrt.

 

Valentin je zamolio od cara samo koji trenutak te mu na brzinu istumačio osnovne kršćanske istine. Car je bio duboko potresen. Ali je gradski prefekt uzviknuo: «Valentin je čarobnjak!» Na to je nastala velika gužva. Car se prestrašio bune u narodu pa je Valentina predao gradskom prefektu, a ovaj opet sucu Asteriju. Molitvom i polaganjem ruku Valentin mu je ozdravio slijepu kćerku. Asterije se odmah dao krstiti te uskoro skupa sa svojom obitelji umre mučeničkom smrću. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao istući, a zatim naredi da mu odrube glavu. Bilo je to godine 269. na Flaminijskoj cesti. Mučenika je pokopala neka žena Sabinilla. Jedan drugi izvještaj mlađega datuma spominje da je na mučenikovu grobu papa Julije I. dao sagraditi baziliku. Već  je za života postao obljubljen među kršćanima po dobročinstvima i po čudesnom ozdravljenju jedne slijepe poganske djevojčice.

 

Nju je kasnije pregradio i obnovio papa Teodor. Pisani spomenici VII. stoljeća spominju da je bila prekrasno urešena. Svečev se blagdan slavio već za vrijeme pape Grgura Velikog. Narod ga zaziva u pomoć kod očnih bolesti, padavice i u drugim potrebama sve tamo od ranog srednjeg vijeka. Kad čitamo kritički pisane studije o sv. Valentinu, ostajemo zbunjeni. Naša se zbunjenost temelji na činjenici da je baš taj za povjesničare tako nesiguran i sporan svetac i mučenik toliko štovan. U tome se štovanju očito krije nadnaravni element. Pa da li je moguće da sve to skupa visi u zraku? Nije li, ipak, rješenje u tome da su se povijesni podaci o svecu izgubili? Znamo da je Dioklecijan dao spaliti sve kršćanske spise do kojih su njegovi krvnici mogli doći. Mnogo je toga propalo i kasnije za seobe naroda i drugih nedaća. Povjesničari su neumoljivi.

 

Oni priznaju samo ono za što imaju pisane izvore. Kao učenjacima ne smijemo im zamjeriti. Ali, osim strogo znanstvenih postoje li i drugi vjerodostojni kriteriji? Možda postoje. Jedan bi od njih mogao biti «sensus fidelium» - kršćanski osjećaj Božjega puka. Taj nam kod sv. Valentina može biti mjerodavan jer drugi - povijesni - sve stavlja pod upitnik. Za vjernike koji se danas okupljaju oko oltara, slika i kipova Sv. Valentina, neka to bude dan obnove u ispovijedanju vjere, u prihvaćanju svakidašnjeg križa, u kršćanskom životu, bez žalosnih ustupaka bilo kome ili bilo čemu. To je ono najvažnije, a objektivnu stvarnost ćemo saznati tek u vječnosti.

 

Tekst: Fra Valentin Tinaj